Jedan je Frfa. Dražen Mužinić, nekoć mjerna jedinica za borbenost u onom Ivićevu, najvećem Hajduku iz sredine 1970-ih. Danas je umirovljenik, živi daleko od poljudskog epicentra nogometnih zbivanja.
- Godinu i pol sam u penziji. Gledam nogomet, ali samo na TV-u. Najviše gledam europske utakmice, a ponekad i Hajduk - kazat će nam 66-godišnji Mužinić.
Zašto ponekad? Logično je pitanje.
- Zato što mi je doktor zabranio stres. Ako se počnem nervirati, onda uzmem psa i šetamo nas dvoje. Moram priznati, našetali smo se zadnje vrime moj Fangio i ja.
Dražen Mužinić, čovjek koji je stvarao bogatu povijest Hajduka. Ima 508 nastupa u bijelom dresu, zabio je i 28 golova.
- Mislio sam da je cijeli svijet moj kada sam odigrao prvu za Hajduk, a mjesec dana nakon debija osvojili smo i naslov prvaka. Naježim se sada kada se sjetim tih dana.
U Hajduk je došao na selekciji splitskih osnovnih škola.
- Šurjak, Šime Luketin i ja smo generacija ‘53. Igrali smo na Šumarskoj, današnjoj Turističkoj u Spinutu. Jure Jerković je tri godine stariji, već su tu bili Džoni i Katalinić, pa Peruzović i Mićun Jovanić godinu stariji. Tako se sklapala ekipa koju su selekcijom formirali Vojo Kačić i Biće Mladinić.
I već na startu se pokazalo da Hajduk ima “bingo generaciju”.
- Nije bilo kadeta, nego samo pioniri i juniori. U Borovu smo dobili Crvenu zvezdu u finalu pionirskog prvenstva Hrvatske.
Zvezdu koja je s Filipovićem i Duškom Savićem slovila kao najjača u državi.
Od pionira je mali korak do juniora. U ljeto 1969. generaciju je preuzeo trener juniora, tada malo poznati Tomislav Ivić.
- Ali već sam ja 1970. u statusu juniora debitirao za prvu momčad. U Zenici je bila prva, na igralištu Blatuša. Kako samo ime kaže, samo blato. Uvijek sam sebi govorio, da sam barem debitirao u Parizu, a ne u Zenici, u onom moru blata.
Ivić je najveći
Tomislav Ivić trener je koji je presudno utjecao na Mužinićevu igračku karijeru. Kreator zlatne generacije iz 1970-ih.
- Najveći trener s ovih prostora. Ivić je bio preteča ovoga što se danas igra. Presing koji danas igraju Barca i Manchester City, tada je igrao jedino Ajax. Ivić je taj model prebacio i na Hajduk.
Zašto su navijači bili podijeljeni glede njegova uspjeha?
- Oni koji su tražili potez i oni koji su tražili rezultat. Tako su se dijelili. Ivić je stvarao rezultat. Mene je vratio s veznog u zadnju liniju, jer su mu trebala četiri brza da ne primimo gol u kontri. Sve je bilo podređeno rezultatu.
Odgojne pljuske (triske) dijelio je Ivić.
- Samo jednom me trisnuo. Igrali smo Kvarnersku rivijeru i mene je isprovocira’ igrač Lazija i ja ga “centrirao”. Sudac me isključio, a Ivić mi u poluvremenu odalamio trisku. U finalu smo pregazili Dinamo sa 6:0. Imao je Ivić uvijek velike zahtjeve. Jednom protiv Vardara vodimo 3:0 na poluvremenu. Ulazi predsjednik Kirigin da bi čestitao igračima, a Ivić viče i gađa nas metalnim šalicama čaja. “Ne podcjenjujte, zabijte 10 ako možete”, vikao je na nas. Ali isto se tako brinuo za mene i Šuru kada smo sletjeli sa ceste. Umalo smo poginuli na Marjanu, spasio nas jedan bor. Da smo se okrenuli na krov, poginuli bismo Šuro i ja.
Puno je anegdota iz Frfinih hajdučkih dana jer kasno se u to doba išlo van. Igrači su morali odraditi dva profesionalna ugovora po četiri godine. S tim su dobivali pravo na stan koji im je klub kupovao za ugovor.
- Ja sam dobio stan u Dinka Šimunovića, novom kvartu koji se krajem 70-ih gradio na Trsteniku.
Uzeo je Frfa broj osam na dresu. Znale su tih godina i ptice na grani da je Jure desetka, Šuro 11-ica, a Frfa osmica.
- Igra’ sam 10 godina u Hajduku, a broj osam nisam izabrao. Dali su mi ga kada je moj idol Bukle Hlevnjak otišao iz kluba. Je, Bukle mi je bio najdraži. On mi je govorio “mali samo trči, sve ostalo je na meni”. Bukle je imao sve karakteristike pravog splitskog igrača. Simpatični mangup s kojim su se svi htjeli družiti, a na terenu veliki igrač. Zato mi je bio idol. Nosio sam mu torbu, a bio sam sretan da me udre po glavi koji put.
Možda se u prijateljstvu s Hlevnjakom krije dio odgovora na pitanje zašto je Frfa Mužinić bio mjerna jedinica za borbenost.
- To čovjek mora imati u karakteru. Želiš posao koji radiš odraditi pošteno, tu je temelj. Nisam htio sebi dopustiti da mi netko poslije utakmice kaže “nisi se borio”. Puno sam utakmica igrao slabo, nije svaka moja bila idilična, ali moj motiv je bio izići na ulicu čista obraza. Da se ne moram sakrivati, da mogu mirne duše prošetati priko Rive i Pjace.
Gdje su bila najteža gostovanja?
- Sarajevo je bilo jako teško. Protiv Sarajeva kiša pada, Fuad Muzurović je lijevi bek. Znali su da je Jure “finćukast” igrač i Muzurović mu uđe u noge tako da je mene zaboljelo. Kada je pao na zemlju, još ga je ugazio na prsa kopačkom. Krvavi trag mu ostao, poludio sam. Poslije pet minuta ušao sam Muzuroviću đonom u prsa. Isključilo mene i njega. Trebalo je to preživjeti i osvojiti prvenstvo.
Najpijaniji avion ikada
Zadnje prvenstvo bivše Jugoslavije kao igrač Hajduka osvojili ste baš u Sarajevu u lipnju 1979.
- Zadnje i najdraže, na dočeku su bila sva Kaštela i pun Stari plac. To je bio najpijaniji avion koji je ikada letio. S Butmira smo vojnim avionom sletjeli u Split. Tito Krigin mi je rekao “skupi ekipu i pođite u Ante Šporkog”. To je bio slavni ugostitelj Božiković u Podstrani. Došli su na feštu njih 10-ak iz Geta, stoje oni ispred vrata, a ja sam ih uveo u restoran i otvorio frižider. Uzmite ribu, napravite lešo i dolazim sutra. Iz frižidera restorana su uzeli ribu, s njom, preko ramena i doma. Zoru sam dočekao na terasi mog stana na Trsteniku, a sutra sam išao na lešo ribu u Get.
To su bili dani... A moglo je sve krenuti nekim drugim putem da je Mužinić tri godine ranije prihvatio ponudu tajnika Dinama Marka Jurića.
- Proglašen sam 1976. najboljim igračem Jugoslavije, 10 puta više su mi nudili u Dinamu. Poslovni prostor od 100 kvadrata na današnjem Jelačiću pokraj hotela Dubrovnik, stan na Trešnjevci i para koliko hoću. Čeka Marko Jurić u hotelu Park. Samo moram doći i potpisati. Ali nikada nisam došao ni potpisao. Zašto? Nikada se ne bih mogao vratiti u Split.
Bilo je velikih pobjeda, ali i teških poraza u Hajduku 1970-ih. Legendarne priče kažu da poslije nekih neugodnih poraza danima niste izlazili iz kuća.
- Kada bi se izgubilo, po pet dana ne bih izišao u grad. Svatko je svakog znao, bio je to najljepši grad na svijetu. Iz respekta prema ljudima, moram priznati, ali i iz želje da izbjegnemo milijun pitanja o porazu, išli bismo šetat’ po Mosoru. Trebalo je izići na ulicu i svima objašnjavati kako se i zašto izgubilo.
Ali, europski porazi jakog Hajduka 1970-ih ostaju najbolnije epizode igračke karijere Dražena Mužinića i kompletne njegove generacije. Prvo Saint-Etienne. Studeni 1974. u Francuskoj, Hajduk je na uzvrat došao s pobjedom 4:1.
- To je utakmica koja je predstavljala golemo iskustvo za cijeli klub. Tek smo se probijali u Europi, naivno smo došli u Francusku. Zamislite, kod 1:1 pola sata prije kraja utakmice, nestalo je struje. Igrači St. Etiennea otišli su u svlačionicu. Koristili su doping što mi je poslije Ćurković, s kojim sam pričao u Nici, i sam priznao. Kasnije su gubili u domaćem prvenstvu, jer nisu bili pod dopingom. Ali što ćeš, nije bilo doping-kontrole, tko je mogao dokazati. Izgledali su kao zvijeri na terenu. Idem uzeti loptu u autu, a igrač St. Etiennea mi ukliže. Nisam takve oči nikada poslije vidio.
Mogli na vrh Europe
Prije godinu i pol u autobiografiji opisao je dopinšku priču Jean-François Larios, bivši igrač St. Etiennea.
- Nitko nije očekivao takva podmetanja. Mogli smo doći u sam vrh Europe. Ali, što smo mi značili Europi. Mi smo probijali vrata Europe, ali nitko nas nije uzimao ozbiljno. Što je njima značio Hajduk, kada bi došli na Stari plac, pitali bi gdje je glavni teren.
Druga epizoda je PSV dvije godine kasnije. U Splitu 2:0, pa onda 0:3 u Eindhovenu.
- Šurjak s centra ide sam, ruši ga igrač u kaznenom prostoru. S leđa, s dvije noge. Penal da ne može biti veći. Ali sudac Linemayer ostao je nijem. Kako smo tu pokradeni. Užas.
I onda HSV u ožujku 1980. godine. Pobjeda 3:2, labuđi pjev generacije.
- St. Etienne, HSV i PSV su tri crne točke generacije. Od. St Etiennea do HSV-a smo nešto i naučili, barem smo imali respekt sudaca. Već smo igrali na Poljudu. Dok smo igrali na Starom placu, za njih smo bili “mali klub s Balkana”.
Otpuhnut će potom dva dima iz e-cigare i nastaviti priču:
- Da smo bilo koju od ove tri dobili, otišli bismo do finala. U jednom trenutku nas je 10 igralo za reprezentaciju Jugoslavije gdje je konkurencija 22 milijuna ljudi. Usporediti prvenstvo danas i prije, to je nemoguće. Ajde ti u Mostar, Zenicu, Tuzlu, Niš, Titograd... pa izvuci glavu. Danas je svako gostovanje kao domaća utakmica. Na svakoj ima više navijača Hajduka nego domaćih, ima svuda više hajdukovaca. Nema gostovanja kao nekada, trebalo je glavu izvući u Zenici gdje viču “uniđi” i odnesu te. I zato me duša boli što Hajduk danas ne može biti ni drugi, a ne da bude ispred svih jer to zaslužuje po povijesti.
Kada je povijest u pitanju, ima utakmica u kojoj je Frfa bio kapetan, a svi je često spominju i gotovo 40 godina kasnije. Igralo se početkom svibnja 1980., na terenu dva najveća rivala, Hajduk i Crvena zvezda.
- Utakmica prekinuta zbog Titove smrti. Svi stoje na centru ka pi*de... I cijeli stadion je zapjevao “Druže Tito mi ti se kunemo”.
Kasnije su pojedinci govorili da oni nisu plakali.
- Ma tko nije plakao… Čuješ samo jecaj i krik, pa ide pjesma. Svi su plakali, sve drugo je laž. Slušao sam kasnije i priče kako su se neki veselili. Ma dajte, pa znate kakva su vremena bila. Nije se nitko veselio. Grozna tišina, grč i plač. Ne mogu ljudi danas shvatiti ozračje u kojem se živjelo. Svi su bili u strahu što će biti dalje, jer smrt Tita značila je neizvjesnost za državu.
S predsjednikom Titom vezana je i jedna anegdota uz stadion. Frfa Mužinić je imao zadaću nagovoriti Tita da se Hajduku dodijeli stadion na Poljudu.
Vušković mi dao nadimak
- Tri puta sam bio s Titom, prvi put 1974., ali najvažnije je bilo lobiranje za stadion Poljud. Jure kapetan, Šuro sekretar partije, a šef Titova kabineta Berislav Badurina veliki hajdukovac. Njegov brat me obožavao, pa sam i ja ušao u delegaciju. Moj je zadatak bio opustiti Tita postaviti mu pitanje prstena na ruci. Počeo je pričati kako mu je prsten spasio život u Rusiji. Onda sam nakon 10 minuta morao postaviti pitanje stadiona. Tito je odgovorio da je Hajduk zaslužio ljepši stadion. Uz to smo dobili i poslovne prostore koji nisu bili u projektu. Kirigin je imao vizionarsku ideju da će se živjeti od iznajmljivanja prostora. Eto, i moj je mali dio u tim poslovnim prostorima koje nam je besplatno napravio Čikara iz Hidroelektre.
Moramo upitati i za jedan osobni detalj iz tog doba. Odakle nadimak Frfa?
- Nadimak mi je dao Mario Vušković, dida Marija Vuškovića današnjeg talentiranog 17-godišnjaka Hajduka. Žešće sam ušao u njega na treningu. Opalio sam ga još i nogom u guzicu, bio sam luđi. On mi je rekao: “Ti si isti Frfa.” Ja sam se žestio na taj nadimak. Nisam znao što je i tko je Frfa. Ali, znate kako to ide. Što sam se više žestio, više su me zvali Frfa.
Sve je to danas iza Frfe Mužinića. Već šest godina ne ide na utakmice, još kada je Bijele vodio Mišo Krstičević.
- U penziji sam godinu i pol dana, 66. godina. City i Liverpool najviše gledam. Volim nogomet Jürgena Kloppa. Njegov sam veliki fan.
Gdje ćete proslaviti rođendan Hajduka?
- U krugu obitelji, kao i Novu godinu.