Kiš, Kiš, Kiš! – orilo se sa sjeverne tribine poljudskog stadiona. Zazivala je Torcida svog miljenika Tomislava Kiša. Rođeni Zagrepčanin, a omiljen među hajdučkim pukom.
Nije se puno zagrijao u Dinamu te je kao 17-godišnjak stigao u Split. Igrao je Kiš, trsio se, ali umjesto golova brojio je posudbe. Stoga ne čudi što je nakon četiri godine odlučio sreću potražiti drugdje, piše Slobodna Dalmacija.
Prvo su ga “bijeli“ dali na kaljenje u Dugopolje. Uslijedile su epizode u Gorici i slovenskom Zavrču, da bi se 2015. otisnuo u inozemstvo. Za sitniš od 150.000 eura uzeo ga je belgijski Kotrijk. Nije se najbolje snašao te je posuđen u Cercle Brugge. Dogodio se onda transfer u bjeloruski Shaktjor Soligorsk iz kojeg se vratio nadomak Splita - u Dugopolje.
Drugi pokušaj vani došao je početkom prošle godine prelaskom u litavski Žalgiris. Pokazalo se to kao pun pogodak. U prva dva kola zabio je četiri puta što je 26-godišnjeg centarfora prometnulo u prvu napadačku opciju kluba. Plavokosi mladić napokon je prodisao te je s 27 golova u 34 utakmice odnio titulu najboljeg strijelca.
Sjajan golgeterski učinak Kišasa (kako su ga “prekrstili“ u Litvi) donio je interes bogatijih liga, a prevagnuo je onaj južnokorejski. S jednog kraja svijeta na drugi. Kiš je u siječnju ove godine posuđen prvoligašu Seongnamu s opcijom otkupa ugovora koju će južnokorejci vjerojatno aktivirati.
Službeni debi u devetom klubu svoje karijere odgodila mu je pandemija koronavirusa. Ona, doduše, nije prekinula tamošnju ligu, ali je odgodila njezin početak. Prvi put u novoj sezoni, lopta će krenuti s centra 8. svibnja, a Kišov će Seongnam na teren dan kasnije.
Zbog neposredne blizine Kine, odakle se zaraza nezaustavljivo zakotrljala svijetom, Južnokorejci su bili posebno oprezni. S nešto više od 10.000 zaraženih na gotovo 52 milijuna ljudi, širenje zaraze brzo je stavljeno pod kontrolu. Kako se na Dalekom istoku bore protiv COVID-a 19, iz prve ruke ispričao je Kiš za Slobodnu Dalmaciju.
Kakva je situacija s virusom, boje li se ljudi?
- Trenutno je sve u redu. U početku je bilo ajme, zatvorile su škole i vrtići, ali vlasti su brzo reagirale. Sve se čisti i dezinficira. Gelovi za ruke i maske su na svakom koraku, baš kao i upute za održavanje higijene. Sve trgovine, restorani i kafići sada rade. Ljudi su ovdje jako disciplinirani i to je pomoglo u zaustavljanju virusa.
Kako trenirate u ovo vrijeme posebnih mjera?
- Na vrhuncu epidemije trenirali smo individualno, ali sada je već sve normalno. Odradili smo mini-pripreme, odigrali smo i nekoliko prijateljskih utakmica. Svi u klubu smo testirani na koronu i negativni smo. To je bio uvjet za početak prvenstva. Jedva čekam da počne, baš mi fale utakmice.
Je li istina da nećete smjeti pričati za vrijeme susreta?
- Haha, čuo sam nešto o tome, ali nikakve službene naputke još nismo dobili. Znamo samo da se igra bez publike i da neće biti rukovanja. Spominjala se i zabrana pljuvanja po terenu, ali vidjet ćemo što će nam reći u klubu.
Kakva su očekivanja u novoj sezoni?
- Prošle sezone završili su deveti, pa nema nekih prevelikih ambicija. Mislim da bi svi bili sretni kada bismo ušli među šest i izborili doigravanje.
Nagla promjena sredine često kod nogometaša uzrokuje kulturološki šok. Iz Litve koja je koliko-toliko nalik Hrvatskoj do Južne Koreje i neke sasvim druge kulture, običaja i tradicije. Kakav je život tamo? Želite li ostati i nakon isteka posudbe?
- Moram priznati da mi je lijepo, brzo sam se priviknuo. Svi su tako ljubazni i pristojni. Bilo me malo strah kada sam tek došao, ali već prvog dana su me domaći suigrači pozvali na kavu. Svi su jako prijateljski raspoloženi. Odmah su mi dodijelili prevoditelja koji mi je na raspolaganju kad god zatrebam. Nakon treninga je običaj da svi stanemo u krug i naklonimo se jedan drugome u znak poštovanja. Definitivno bih volio ostati. Sa mnom su supruga i kćer, a to mi je najvažnije.
Hrana?
- To je bilo malo problematično u početku, ali sad sam se naviknuo na njihove začine. Naučio sam i tehniku jedenja štapićima. Stvarno nije teško, treba samo svladati tehniku. Čak i ako ne želite jesti korejsku hranu, ima toliko restorana sa svim mogućim svjetskim jelima.
Kako izgleda vaš običan dan? Je li raspored naporniji ili lakši nego u prijašnjim klubovima?
- Kroz jutro su treninzi, individualni i momčadski. Zatim svi zajedno ručamo u klubu. Kući dolazim oko dva i ostaju mi popodneva za obitelj. Imamo curicu od godinu i pol “koja se ne gasi”. Na nju potrošim svu preostalu energiju haha. Često odemo u grad malo istraživati. Nedavno smo bili na Seul Toweru s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na grad te u Disneylandu.
Za kraj, ne možemo ne pitati o Hajduku. Ima li želje za povratkom jednog dana? Jeste li u kontaktu s kime od bivših suigrača?
- Hajduk će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. U Splitu sam se uvijek lijepo osjećao. Zauvijek ću pamtiti skandiranje cijelog Poljuda. Povratak? Tko zna što sutra nosi. Rano je još o tome govoriti. Napunio sam 26 godina i mislim da ću sigurno još neko vrijeme biti vani. Tko zna što se može dogoditi, nezahvalno je prognozirati toliko unaprijed. Ostao sam u kontaktu s Maglicom i Milićem. Čujemo se često i svi pratimo Hajduk koji nam je svima ostao u srcu.