U ponedjeljak poslijepodne Atalanta je službeno objavila ono što se naziralo još dan prije, a nekima je to bilo jasno i znatno ranije.
“Atalanta se zahvaljuje Ivanu Juriću i njegovom stručnom stožeru na profesionalnom radu i želimo im sve najbolje u daljnjoj karijeri.”
Hladne prigodne rečenice zaključenja jedne suradnje nisu nešto novo i pogotovo zato nisu nešto što bi nekog trenera trebalo baciti u očaj. No, ako te rečenice morate pročitati tri puta unutar 12 mjeseci, i to na dva jezika (talijanski i engleski), onda te poruke mogu postati trauma od koje se treneri profesionalno teško oporavljaju. Jer jedno je dobiti unutar duže karijere i više otkaza, a sasvim drugo biti smijenjen čak tri puta unutar godinu dana. Je li trenerski put Ivana Jurića mogao biti drugačiji?
Vratimo se 15-ak mjeseci unatrag. Razgovarali smo sa splitskim stručnjakom prioritetno radi dogovora oko intervjua. Ivan Jurić je, kao i njegov prijatelj Igor Tudor, nesklon medijskim istupima. Iako će mnogi kazati da im mediji niti ne trebaju, stvar je u tome da takav pristup odaje određene teškoće u javnoj komunikaciji. Koja nije samo s medijima, a koji su vlasnicima klubova ipak važan segment.
Jurić nam je nedugo nakon što je zaključio trogodišnji ciklus u Torinu, kazao da će se malo odmoriti i osvježiti ideje, ali da će brzo biti spreman za novi trenerski izazov. Kanio je, dok je bez kluba, pogledati neke trenere kako rade, gledati utakmice drugih europskih liga da vidi nove trendove, stekne širu sliku koja će pomoći u poslu.
Koga je trenirao Ivan Jurić?
Ono što smo znali godinama unatrag, Ivan Jurić je bio željan rada u većem i ambicioznijem klubu. U nešto više od deset godina radio je i u Serie B i u Serie A, kao što je te lige prošao kao igrač (Crotone, Genoa). Mantova, Crotone, Genoa, Verona, Torino, uz početno asistiranje Gian Pieru Gasperiniju (u Interu, Palermu...), donijele su i lijepe uspjehe (uveo Crotone u Serie A), i veliki respekt u stručnim krugovima za ono što je učinio pogotovo u Veroni i Torinu. To su dva kluba koja su nekoć osvajala i scudetto, ali u novom dobu globaliziranog i financijski definiranog nogometa, ostali su u sivilu borbi za ostanak ili sredinu tablice.
Jurić je prvo u Veroni napravio dobre rezultate na terenu, a posebno je vlasniku kluba osigurao mnoštvo milijuna time što je igrački razvio anonimce do razina da ih veći klubovi odvedu za 10-15 milijuna eura. Zasićen takvim prioritetima u Veroni Jurić je prihvatio duže nagovaranje Urbana Caira, vlasnika Torina i jednog od značajnijih talijanskih poduzetnika (vlasnik i La Gazzette dello Sport...), te je prihvatio poziv u taj slavni, a natjecateljski posrnuli klub.
Vjerovao je da se tu može više učiniti na planu ambicije, uključiti se u borbu za Europu. No, s Torinom je Jurić radio slično dobar posao za napredovanje igrača, ali ukupno gledano, nije bilo ulaganja za jačanje ambicije. Poslije tri sezone i 122 utakmice, iako je Cairo nudio i veći novac za novi ugovor, Jurić se zahvalio i otišao je na tržište. Htio je, dakle, sredinu koja ima ambiciju, a ne samo plan preživljavanja.
Jedna od dražih destinacija bila mu je Premier liga, fasciniran tim intenzitetom nogometa i ukupnom atmosferom, nadao se Jurić pozivu s Otoka. Koji, međutim, nije dolazio. No, osim klubova sličnih proračuna kao dotadašnjih mu, nije stizao ni poziv iz Italije koji bi ga zaintrigirao. Ivan Jurić je čvrst tip, jasnih principa, transparentnog ponašanja, ali i temperament koji zna imati svoje “žute minute”. Vjerojatno je nezadovoljan raspletima u prijelaznom roku zaledio odnose sa svojim agentom Giuseppeom Risom...
Kaže stara poslovica “pazi što želiš jer bi se moglo ostvariti...” Ivanu Juriću se odjednom počelo upravo to događati. Prvo je nakon smjene Daniele De Rossija, dobio poziv da preuzme Romu. Nije dvojio ni trena jer Roma je veliki klub, ogromnog navijačkog i medijskog odjeka, ambiciozan i s američkim vlasnikom (obitelj Friedkin, ujedno i vlasnici Evertona) koji može potrošiti značajne iznose na pojačanja.
Ono što Jurić nije mogao znati to je da stvari u svlačionici, a posljedično na terenu, neće ovisiti samo o njemu. Nakon što je bio u klubovima gdje je bio neupitnog trenerskog autoriteta, s uglavnom manje znanim igračima, u Romi je ipak bilo više skupljih, poznatijih i razmaženijih igrača. Jurićeve metode su prilično intenzivne za momčad koja je navikla na komfornije zone i relativno brzo je došao trener u koliziju s dijelom igrača i otporima njegovim metodama.
U Romi je Jurić, od starta dočekan negativno od navijača prioritetno jer je naslijedio njihova ljubimca De Rossija, izdržao 50-ak dana odnosno 12 utakmica i dobio je otkaz. Nije imao vremena procesuirati veliku izgubljenu šansu, a dogodilo mu se ispunjenje druge velike želje. Tek nešto više od mjesec dana je prošlo od finala u Romi, kada je prihvatio poziv Southamptona.
Jirić je htio u Englesku
Velika želja rada u Premiershipu se iznenada ukazala, ali šanse da Ivan Jurić ostvari neki iskorak u tom klubu, čvrsto zakovanom za dno i na sigurnom putu u drugu ligu (Championship), bile su ravne nuli. Vjerojatno je Jurić računao da nema što izgubiti, a može puno dobiti, ali to nisu baš logične računice. Izdržao je 16 utakmica i ostvario mizernih 0,44 boda u prosjeku. Nije mogao učiniti nešto više s lošom i demoraliziranom ekipom, ali je ostao dojam unutar tri i pol mjeseca da je samo prolaznik u ligi...
Taman kada se činilo da može uhvatiti “zraka”, ozbiljnije razmisliti što i kako dalje, Ivanu Juriću se ukazala i treća velika želja.
Poziv ambicioznog i sređenog kluba, a kojeg je nakon devet godina napustio njegov mentor Gian Piero Gasperini. Upravo je Gasperini savjetovao gazde Atalante da angažiraju Jurića, jer ima sve reference, sličnu ideju nogometa i metodologiju rada, da nastavi putem kojeg su utabali te doveli Atalantu do standarda borbi za Ligu prvaka i u Ligi prvaka. Prestiž i novac, nova zbilja kluba iz Bergama... Tako je Ivan Jurić dočekao možda i ključnu šansu trenerske karijere. Dva mjeseca nakon otkaza u Southamptonu nogometna sudbina mu je pružila ruku...
Pet mjeseci kasnije došlo je do “zahvale”. I to od kluba koji nije sklon promjenama trenera, a koji je posegnuo za takvom solucijom natjecateljskih problema prvi put nakon 10 i pol godina.
U 11 utakmica prvenstva i 4 u Ligi prvaka, Atalanta je upisala po dvije pobjede u svakom natjecanju, čak osam remija i 3 poraza. Iako je u tjednu upisao važnu pobjedu u Marseilleu, Jurić je s Atalantom u nedjelju doživio potop na svom stadionu od inače slabašnog Sassuola. Nakon tih 0:3 Jurić je već bio bivši, ali je vlasnik Antonio Percassi sa suradnicima i partnerom Pagliucom iz SAD-a, odlučio prespavati noć i onda objektivnije procijeniti ima li smisla mijenjati trenera. No, Raffaele Palladino već je bio nekoliko tjedana “blokiran” od strane ljudi iz Bergama.
Nazirali su da postoje određene teškoće u Jurićevom vođenju. Postojale su teze da to nije na razini Gasperinijevog nogometa, iako su filozofije igre (visoki intenzitet, agresivnost, visoki presing čovjek na čovjeka) slične. Logično je da kadar nakon devet godina s jednim trenerom, ne baš voljenim jer je bio nemilosrdni “gonič”, iskazuje određeni pad. Ono što se čelnicima Atalante nametnulo kao velika dubioza to je, može li s Jurićem kroz vrijeme stvar krenuti na bolje.
Nakon smjene je postalo jasno da su zapravo već bili spremni na novi zaokret jer je Palladino ubrzo stigao u Milano na dogovor da preuzme momčad. Koja će s njime igrati ipak drugačiji nogomet, iako u istom sustavu (3-4-2-1)...
Dva prijatelja Igor Tudor i Ivan Jurić prije mjesec i pol odmjeravali su se u malom derbiju Juventusa i Atalante u Torinu. Završilo je 1:1. Malo je tko ipak mogao pomisliti da će unutar četrdesetak dana jedan i drugi biti bivši. Kako će se treći otkaz unutar praktično godine dana odraziti na Ivana Jurića vidjet će se. Novih prilika će biti jer dobar trener uvijek ima tržište dok je u najboljim godinama. Pitanje je, međutim, hoće li Jurić više dočekati “prestižnu priliku”...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....