Nikola Vlašić (24) ima jako zanimljivu inozemnu karijeru. U Evertonu s 20 godina nije prošao, da bi na posudbi u CSKA iz Moskve zablistao te u tri sezone narastao do najboljeg igrača Rusije. Vratio se u Premier ligu, ovaj put u West Ham, te je ponovno ostao razočaran, bez minutaže i prave prilike. Otišao je na posudbu u Torino, u kojem je nakon dvije utakmice u kojima se zagrijavao napravio seriju od tri pogotka u tri utakmice u nizu. Sinoćnja je njegovoj momčadi izravno donijela pobjedu u utakmici protiv Leccea.
Vlašićev gol Lecceu pogledajte OVDJE.
Kako je moguće da Vlašić toliko oscilira? U West Hamu ga nema ni na mapi, u Torinu se preko noći uspijeva nametnuti u praktički glavnog igrača. West Ham svakako ima bolju i skuplju momčad od Torina, ali nije baš tolika razlika u kvaliteti, da bi Vlašić imao toliko različite igre. I prije sveg status.
Da najprije razjasnimo misterij igranja u Premier ligi. Tamo se doista igra najbrži, najintenzivniji i najsnažniji nogomet na svijetu. Međutim, Vlašić sa svojim tjelesno-taktičkim kapacitetima po svemu ima mjesta u najjačoj ligi na svijetu. Vlašićev donedavni suigrač u West Hamu Declan Rice - jedan od najtraženijih igrača u Engleskoj, veznjak koji odiše snagom i moći - proljetos je u eter pustio zanimljivu izjavu: "Nevjerojatno je jak, za mene jedan od tri najbolja suigrača u momčadi. Meni bi igrao"
Declan Rice nije baš bezveznjak i gledao je hrvatskog veznjaka svaki dan na treningu. Vlašić je doista impresivno jak igrač. Međutim, Vlašić je i jako eksplozivan, strahovito brz prvi korak, te zahvaljujući odličnom spoju moći i brzine lako ‘izlazi‘ iz duela. To su odlike koje se ikako traže u Engleskoj. Vlašić je i jako dobar tehničar, praktički je jednako dobar u igri s obje noge. Od tri gola za Torino, dva je zabio lijevom nogom, oba majstorski. Nismo gledajući West Ham vidjeli puno igrača koji su tako kompletni i tjelesno i brzinski i taktički. A svejedno je Moyes Vlašića držao na klupi, dajući mu prilike s vremena na vrijeme i uvijek na krilnim pozicijama.
I tu dolazimo do jasnih pojašnjenja zašto Vlašić ili gotovo pa ne postoji u momčadi ili se pretvara u njezinog nositelja. Vlašić - dakle - treba određene ovlasti na terenu i prije svega punu podršku trenera. U Evertonu to s odlaskom Ronalda Koemana, koji ga je doveo iz Hajduka, više nije imao. Kod Koemana je Vlašić bio odlično krenuo, ali je Nizozemac brzo dobio otkaz. Stigavši u Moskvu Vlašić je od prvog dana dobio maksimalnu podršku trenera Gončarenka, koji mu je nakon prvog treninga rekao da ga je oduševio i da mu daje sve napadačke ovlasti u igri. Vlašić mu je uzvratio sjajnim igrama i golovima.
David Moyes ga je dovevši ga u West Ham također hvalio za ono što je pokazivao na treninzima, ali na utakmicama ga je poprilično ograničavao. Najprije time što ga je "vezao" uz aut linije kao krilnog igrača - bilo lijevo ili desno - a Vlašić nije krilni igrač. Posebno nije onaj koji bi stalno trčao gore-dolje, bez lopte u nogama. A West Ham je stalno tako igrao, preskakao bi vezni red i dugim loptama tražio krilne igrače, ili centarfora. Vlašić se u takvoj igri pogubio, a kad je tako očito gubi i svako samopouzdanje pa bi u utakmicama izgledao nemoćno, skoro pa i bez želje da krene u dribling i napravi nešto u napadu. Moyes ga je zato tako lako i prekrižio pa poslao na posudbu u Torino.
Vlašića je u Italiji dočekao Ivan Jurić, hrvatski trener, Splićanin, koji je cijelo ljeto inzistirao na Vlašiću, zbog kojeg se čak onako ružno i posvađao sa sportskim direktorom Torina. Jurić je Vlašića dočekao raširenih ruku, te s punim povjerenjem. I dao mu je maksimalne napadačke ovlasti, baš kao i Gončarenko u CSKA. S jednom velikom razlikom. Kod Gončarenka Vlašić nije morao puno sudjelovati u fazi obrane, kod Jurića takav privilegij ne postoji za nikoga, pa ni za Vlašića.
U Torinu stoga gledamo Vlašića koji trči daleko više nego ikada u karijeri. I u pet utakmica nije napravio niti jednu obrambenu pogrešku, niti je zaboravio ispratiti igrača za kojeg je zadužen. Jurić takve stvari ne dozvoljava niti ih oprašta. S druge strane, Vlašić u sustavu 4-3-3 također igra najviše na krilnim pozicijama, ali bitno drugačije nego što je igrao u West Hamu. Ovdje ima punu slobodu ulaska u sredinu terena, dobiva loptu u noge, a i Jurić ga potiče da ide u dribling čim dobije priliku. Vlašić je po pitanju driblinga još uvijek malo suzdržan jer nije driblao godinu dana igrajući za West Ham, te kao da još uvijek traži pravo samopouzdanje, jer dribling je segment igre koji bez samopouzdanja ne možeš uspješno raditi.
Takav Vlašić - sretan, rastrčan i efikasan - veliki je dobitak za Vatrene. Zlatko Dalić također ide u red trenera koji su Vlašiću uvijek davali punu podršku i povjerenje. Vlašić mu je to vraćao s važnim golovima, ali oni su dolazili u vrijeme dok je bio glavni igrač CSKA. Kako je prešao u West Ham i igrački potonuo, tako je i u reprezentaciji izgledao kao igrač bez forme i samopouzdanja. I zasluženo je završio na klupi.
U rujnu bi na okupljanje trebao ponovno doći maksimalno spreman, motiviran i samopouzdan. Kakvog ga Dalić i pamti. Tri gola u tri uzastopne utakmice upisao je samo dva puta u karijeri. Prvi puta u CSKA prije dvije godine, sada u Torinu. U Moskvi su ga još i mnogi osporavali kao igrača, jer "Rusija i nije neka liga". Što je bila istina po pitanju kvalitete ruske lige. Međutim, Serie A je bitno iznad Rusije, Jurićevi su nogometni postulati bitno iznad Gončarenkovih. A Vlašić ponovno uživa u nogometu i zabija, premda još uvijek postoji značajan prostor za poboljšanja u njegovoj igri.
I ta će poboljšanja doći. Vlašić u Torinu ima sve što mu treba da bi igrao najbolji nogomet karijere. Više od svega punu podršku trenera, ali i igru u kojoj njegov talent može doći do punog izražaja...