Otkad je počeo udarati po lopti, Daniele de Rossi je želio biti igrač Rome. Njegov otac Alberto dio je omladinskog pogona kluba i prenio mu je strast za romaniste. U 17 godina nosio je dres Rome i kao Totti, odbijao ponude i Alexa Fergusona. Tek na kraju karijere, povukao se s 36 godina u Boca Juniors, čisto da osjeti drugi nogomet i pripremi se za mirovinu...
Potom je krenuo u trenerske vode. Učio je od oca, ali i upijao iskustva od onih koji su ga vodili. Fabio Capello, Luciano Spalletti, Luis Enrique, Claudio Ranieri, Zdenek Zeman, pa i Roberto Mancini kojem je bio suradnik u osvajanju Eura 2021. U listopadu 2022. dobio je poziv posrnulog B ligaša Spala da ih pokuša spasiti. Izdržao je 17 utakmica u 4 mjeseca i onda je “pao”. Spal ionako nije mogao spasiti nitko jer su bili slabog kadra...
Mnogi su proricali da će to biti kraj trenerskim ambicijama De Rossija. Tako nisu mislili Dan i Ryan Friedkin, otac i sin, vlasnici Rome. Umorni od Mourinhove egocentričnosti, zbog koje je posvađao cijeli klub, pa onda navukao i bijes Lige, Saveza, sudaca, medija zbog uvredljivih teza, odlučili su presjeći pat poziciju.
Mourinho je po medijima agitirao za produžetak ugovora, ali su ga oni, unatoč protivljenju najžešćih navijača, pozvali u ured u kampu, dan nakon poraza od Milana (1:3, u siječnju, prije toga eliminacija u Kupu od Lazija) te mu priopćili otkaz. Portugalac je bio šokiran jer mislio da ga Friedkini zovu u ured zbog novog ugovora. Dakako da je Mourinho odigrao rolu žrtve, i vrlo brzo se pojavila manja skupina navijača koja mu je na izlazu iz kampa skandirala i usput vrijeđala vlasnike. Priklonili su se kroz medije odmah i političari romanisti, naravno populistički uz bok navijačima.
No, Friedkini, koji su uložili puno milijuna u Romu, a upravo pripremaju gradnju klupskog stadiona, mudro su odabrali privremenog trenera. Pozvali su klupsku legendu De Rossija i pitali ga je li voljan, za 400 tisuća eura, do lipnja voditi Romu. Naravno da je oduševljeno prihvatio. To mu je san i neovisno o teškoj situaciji i razbijenoj “vojsci” u svlačionici, općoj letargiji, i svom fijasku u Spalu, uhvatio se posla...
Pustio suzu i prihvatio
Točno 93 dana kasnije vlasnici su ga na dan uzvratnog dvoboja Eurolige s Milanom pozvali u ured i ponudili novi ugovor na dugu stazu. DDR je, kažu, pustio suzu i odmah rekao da prihvaća, ne pitajući detalje o plaći, dužini ugovora. Navečer je eliminiran Milan, kao simbolika nove ere, započete porazom u siječnju od istog suparnika te smjenom Mourinha.
De Rossi je odmah i potpuno promijenio jednu te istu grupu igrača. U 11 kola upisali su 8 pobjeda, 2 remija i samo jedan poraz od lidera Intera. Osvojio je 26 bodova (79 %), što je 28 % više od Mourinha. Efikasnost momčadi je s 1,6 porasla na 2,2, a bolja je defenziva (s 1,2 na 1). Roma je u gradskom “prvenstvu” svladala Lazio i navijači su danas još više euforični nego u najbolja Mourinhova vremena.
U Euroligi je izboreno polufinale s Bayerom još jednog novaka na trenerskom nebu, sjajnog Xabija Alonsa. Friedkini su riskirali, birali po svojim kriterijima vrijednosti, a ne trendovskim stereotipima i pokazalo se uspješnim. Na temelju tih vrijednosti prepoznali su u De Rossiju ono što dugoročno žele za trenera Rome.
Činjenica jest da na njega, nakon Spala, nitko ne bi tipovao. No, u nogometu je većinom sve stvar poklapanja.
Ulogu trenera ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Klub je važan, jer mora osigurati dobar kadar igrača po tehničkom, moralnom i fizičkom pitanju koji će odgovoriti ambicijama. Izbor trenera je onda ključan da to stručno oblikuje i pretoči u igru koja će donositi rezultat i napredovanje. Za to je važno imati ideju igre, vještinu upravljanja grupom i osobnost komunikacije unutar svlačionice, kluba i prema javnosti. De Rossi je revitalizirao niz “ugašenih” igrača, podigao momčad i rezultat, poboljšao atmosferu u i oko kluba, te razvija ofenzivni nogomet i afirmira prave vrijednosti. Pokazao je osobnost kad je trebalo...
Nedostatak osobnosti
Ova sezona HNL-a potvrdila je kaos po gornjim pitanjima. Samo je Lokomotiva s istim trenerom, ostalih devet (Varaždin zbog bolesti trenera) imenovalo je 23 imena. Prosjek je 2,6 trenera po klubu. Katastrofa za stručni kontinuitet, logičan rad igrača i napredak momčadske igre. Upravljači klubova su prvi krivci jer izabiru trenere odokativno i očekuju da će od danas do sutra ispuniti ciljeve. No, nisu ni treneri samo žrtve. I trebali bi se itekako preispitati zašto ih se tretira kao “poslugu”. Očito im nedostaje osobnosti da nametnu snagu stručnih postulata, te se oportunistički podređuje krivim vrijednostima koje im upravljači nameću.
Koliko je to postalo “normalno” pokazuju i brojne smjene, i pad vrijednosti kvalitete igrača, a i sve manje “poklapanja” da se stvore nove trenerske vrijednosti. Oni koji će znati iskoristiti potencijal igrača koje treniraju, ali i znati definirati koji su objektivni dometi te ih jasno komunicirati prema upravljačima i javnosti. Dobar trener je onaj koji griješi manje od drugih. I koji uz uobičajene faktore rada, instinkte i dozu sreće, ima osobnost da otrpi kritiku te snagom igre i napredovanja igrača zasluži respekt kluba, svlačionice i javnosti. I kad rezultat nije po želji, ali se prepoznaje da će takvim radom doći...