Ubojstvo djeda, djetinjstvo pod bombama, šest pobjeda u Ligi prvaka, dolazak u AC Milan, život sa ženom, troje djece i bez ijedne tetovaže. Tako je Corriere della Sera predstavila Luku Modrića (40) u uvodu velikog intervjua s hrvatskim kapetanom. Koji je odmah postao idol navijača Milana, čim je došao kao šesterostruki osvajač Lige prvaka, osvajač Zlatne lopte, najbolji igrač Svjetskog prvenstva 2018., sa 194 nastupa za hrvatsku reprezentaciju, igrač s najdugovječnijim stažem u talijanskoj ligi.

No, pišu Talijani, ne izgleda kao tipični nogometaš. Malen je, sitan, skroman, rezerviran, izuzetno ljubazan prema svima, a nema ni tetovažu. Skromni genij. Intervju su vodili na španjolskom, koji Luka savršeno govori, kao i engleski. Talijanski uči.

- Ponekad ga brkam sa španjolskim i ne volim griješiti. Djevica sam po horoskopu. Perfekcionist. Moja djeca su bolja od mene s jezikom - priznao je Luka.

Modrić: Moja tajna? Prehrana i trening su sporedni...

Je li istina da ste kao dijete navijali za Milan?

- Istina je. Bio sam navijač Milana zbog svog heroja iz djetinjstva Zvonimira Bobana, kapetana hrvatske reprezentacije koji je bio blizu osvajanja Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine.

Hrvatska je pretrpjela očitu nepravdu: u polufinalu je Thuram postigao izjednačujući gol nakon što je napravio jasan prekršaj.

- Za nas je to još uvijek bilo nešto nevjerojatno. Mala zemlja, koja se izvlači iz razornog rata, gledala je u svijet. Svi smo se osjećali vrlo ponosno. Nisam još imao ni 13 godina, a tata mi je dao Milanovu trenirku.

I evo ga, u Milanellu.

- Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikada nisi mislio da su moguće. Bio sam uvjeren da ću završiti karijeru u Realu. Ali uvijek sam mislio da ako ikada odem, to će biti Milan. Ovdje sam da pobjeđujem.

Je li Scudetto moguć?

- U Milanu uvijek moraš igrati da pobijediš, samo da pobijediš.

Već ove sezone?

- Moguće je. Ali treba puno vremena. U nogometu moraš razmišljati utakmicu po utakmicu. Ako počneš planirati mjesecima unaprijed, izgubit ćeš se.

Koja je tajna sportske dugovječnosti? Kako možete igrati na svojoj razini u četrdesetima?

- Ljubav. Voljeti nogomet, razmišljati o nogometu, živjeti za nogomet. Nogomet, uz obitelj, najvažnija je stvar koju imam. Tajna je strast. Prehrana i trening su sporedni. Da biste dugo ostali na vrhu, potrebno vam je srce. Sretan sam na treningu kao što sam bio kad sam igrao kao dijete.

Ali Modrićeva tajna nije sve. Jedan ste od najvećih živućih nogometaša, ali činite se kao normalna osoba.

- Upravo tako. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se jedinstveno. U životu nikada nisam pomislio, ni na sekundu, da sam superiorniji od bilo koga drugog. Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar.

Konobar?

Nogomet sam naučio među ovcama i kamenjem

- Bio sam prilično dobar. I sviđalo mi se. Pohađao sam školu za hotelijerstvo na Boriku. Prve godine smo imali praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavali svadbeni prijemi. Bio sam dobar u posluživanju pića. A na hrvatskim vjenčanjima puno se pije. Jedino što nisam volio je pranje suđa.

Ali vaša priča nije normalna.

- Nije bila laka priča, ali moji roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi važne vrijednosti: poštovanje prema svima i skromnost. Moj otac je bio radnik, moja majka krojačica. Poniznost pomaže, na terenu i u životu. Moj stric također mi je bio fundamentalan. On i moj otac su identični blizanci, odrasli su u simbiozi, razgovaraju deset puta dnevno, a budući da moj stric nema djece, imamo posebnu vezu.

Djed Luka joj je također bio važan.

- S ponosom nosim njegovo ime. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu ‘visoku kuću‘ podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to kuća cestara: moj djed je bio odgovoran za održavanje cesta. Bila je pola sata hoda od ‘niske kuće‘ u kojoj su živjeli moji roditelji. Djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama; uživao sam vući koze za rep. Mislim da sam tamo, među ovcama i kamenjem, naučio igrati nogomet.

Njegovog djeda ubili su srpski četnici.

- Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu.

Na trenutak je ušutio. Zatim nastavlja.

- Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.‘ I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto?‘

Zašto su ga ubili?

- Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti iza sebe, iz dana u dan. Prijatelje, voljene, stvari. Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za siročad. Zatim u Zadar.

Hotel Kolovare, početak novog života.

- Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad je bio tamo, mama, moja sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam okolo u svojoj trenirci AC Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su i moje kopačke bile talijanske marke.

Nogomet mi je pomogao u ratu

Sjećate li ih se još uvijek?

- Crne i zelene, broj veće. Najbolje u mom životu.

Kakav je to bio život?

- Reći ću vam istinu: da nije bilo granata, koje su bile česte i prisiljavale nas da bježimo u podzemna skloništa kada se oglasi sirena, to je bilo normalno djetinjstvo. Ili možda normalizirano, u smislu da nam je nogomet pomogao da živimo život onako kako bi se trebao živjeti, u tim godinama. Bilo nas je mnogo djece, ali igrali smo i protiv odraslih: tamo sam naučio da na terenu nitko ništa ne daje besplatno. Te godine su me učinile onim što jesam.

Danas ratovi nisu završeni.

- Ludilo. Nisam razumio tada, ne razumijem ni danas. Život je predivan. Rat uništava sve, bez razloga.

Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Pa ipak, izvrsno se snalazi u sportu, počevši od nogometa. U Rusiji 2018. i Kataru 2022., Italija nije bila ni tamo, bili ste drugi i treći. Koja je tajna?

- Mentalitet. Znati patiti, nikada ne odustati. Naučili su nas da se za nešto moraš boriti. A onda to moraš braniti. Talent se računa, ali nije dovoljan. Mislim da je iskustvo rata utjecalo na cijelu moju generaciju u tom pogledu.

Talijanski nogomet, s druge strane, u ogromnim je poteškoćama. Je li to mentalitet koji nedostaje?

- Možda. Ali nadam se da ću vas ponovno vidjeti na Svjetskom prvenstvu. Odrastao sam s legendom talijanskog nogometa.

Mnogi u vama vide Pirla.

- Zahvaljujem im, usporedba mi služi na čast: Pirlo je šest godina stariji od mene, on je utro put. Ali moj idol, osim Bobana, bio je Francesco Totti. U Serie A imali ste fantastične igrače. Gledao sam ih i rekao si: ‘To je nogomet koji želim igrati.‘

Kakav je vaš odnos s Allegrijem?

- Dok ne izađe iz sobe, ne mogu vam ništa reći! Šalu na stranu, ima nevjerojatnu osobnost. Pomalo je poput Ancelottija: osjetljiv, smiješan, voli se šaliti. Ali na terenu, kao trener, on je majstor. Poznaje nogomet kao malo tko. Nisam ga baš dobro poznavao, ali sretan sam što je danas moj trener.

Mourinho je rasplakao Ronalda

Točno takav je i Ancelotti?

- Carlo je broj jedan. Teško je pronaći riječi. Zbog svog načina postojanja, ne samo zbog svojih kvaliteta na klupi. Mnogo smo puta razgovarali o Milanu kada smo bili u Madridu. Ovo mjesto je bilo jedinstveno i za njega. Sjećam se kada sam ga upoznao. Bio sam sam u gradu. Nazvao me i rekao: ‘Dođi, dođi na večeru sa mnom.‘ Razgovarali smo satima, o svemu. Nogometu, obitelji, životu. Obično treneri ne vjeruju svojim igračima. On vjeruje.

A Mourinho?

- Poseban. Kao trener i kao osoba. On me želio u Realu, bez Mourinha nikada ne bih stigao. Žalim što sam ga imao samo jednu sezonu.

Najteži od njih trojice?

- Mourinho. Vidio sam ga kako je rasplakao Cristiana Ronalda u svlačionici, čovjek koji daje sve od sebe na terenu, jer taj put nije jurio za protivničkim bekom. Mourinho je vrlo izravan s igračima, ali je iskren. Na isti način se odnosio prema Sergiju Ramosu i novajliji: ako vam je morao nešto reći, rekao bi vam. Max je također takav: on vam u lice kaže što je ispravno, a što pogrešno. Iskrenost je temeljna.

Najvažniji trener u vašem životu?

- Tomo Bašić, prijatelj mog oca. Naučio nas je da se suočimo s nepravdom. Rekao je da ćemo puno toga vidjeti u životu. Namjerno bi nekoga povrijedio i promatrao naše reakcije. Neki bi se ljutili, drugi bi plakali jer im je bilo neugodno. Objasnio nam je da ćemo u nogometu, kao i u životu, vidjeti sve, čak i maltretiranje. I morat ćemo naučiti suočiti se s teškim trenucima. Bilo je vrijeme kada su govorili da ne mogu biti nogometaš. Profesionalac jer sam premlad, prekrhak: rekao mi je da ne slušam. Važno je što misliš o sebi, a ne što drugi govore. Bio je u pravu. Uvjeravao me: postat ćeš najbolji na svijetu. Bez njega, bez njegovih riječi, nikada ne bih stigao do mjesta gdje jesam.

Moj Ivano je teško disao nakon rođenja

Oduvijek ste bili s istom ženom, Vanjom. Kako ste je upoznali?

- Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Od tada smo zajedno, nikada nismo prekinuli. Radila je u agenciji koja je pronalazila stanove za igrače. Prvi put kad me nazvala da mi pomogne organizirati selidbu, držao sam je na telefonu tri sata, pitao sam je sve, čak i najbeskorisnije stvari, samo da razgovaram s njom. Od tada je, malo po malo, naša ljubav rasla. To mi je jako važno. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima 15 godina.

Igra li nogomet?

- Da, voli ga, ali ne želim ga prisiljavati, mora sam pronaći svoj put. Ema ima 12 godina, Sofija osam.

U autobiografiji "Moj put", koja je i na talijanskom tržištu, opisujete koliko je vaša supruga jako patila.

- Kad se Ivano rodio, teško je disao. Imao je trombozu u jednom plućnom krilu. Sjećam se vožnje do bolnice: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon naše prvo dvoje djece, liječnici su predložili da prestanemo. Ali moja supruga je htjela treće, iako je bilo rizično. A kad žene žele, žene mogu. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Sofija je radost našeg doma. Moja obitelj voli Milano.

Kakav je dojam grad ostavio na vas?

- Ne poznajem ga dobro, još nisam posjetio Duomo ili Leonardovu Posljednju večeru, ali nadoknadit ću to. Volim biti kod kuće, u području Porta Nuova. Ljudi su vrlo ljubazni prema meni. S vremena na vrijeme me zaustave na ulici, malo me to srami, ali me ne smeta.

Messi ili Cristiano Ronaldo?

- To je pitanje koje ne volim. Zabili su puno golova u ovoj eri. Bliži sam Cristianu jer sam igrao s njim, bio mi je suigrač u Madridu i uvjeravam vas da nije samo sjajan nogometaš, on je nevjerojatna osoba. Ljudi to ne znaju, ali ima ogromno srce, uvijek spreman pomoći drugima. I on je jednostavan, normalan čovjek.

A Messi?

- Ne poznajem ga kao čovjeka, ali ne sumnjam da je i izvanredan. Kao igrač, veličanstven.

Kakav je vaš odnos s Ibrom, sada konzultantom za Redbird, fond koji kontrolira AC Milan?

- Dobar. Kad se sretnemo, govorimo našim jezikom, srpsko-hrvatskim, i nitko nas ne razumije.

Godine 2020. Ibrahimović se vratio u AC Milan s gotovo 40 godina. I osvojio je Scudetto.

- Vidjet ćemo možemo li to ponoviti. U dobroj smo poziciji na ljestvici, još je dug put pred nama i imamo mnogo jakih protivnika, ali to se može dogoditi. Nikad ne reci nikad. Imamo puno prostora za napredak, trener radi odličan posao. Naš cilj uvijek mora biti ciljati na vrh. Mi smo AC Milan i to je točno. Za mene je biti ovdje kao da sam napravio puni krug. Sada, međutim, idemo dan po dan, u nogometu, kao i u životu, nikada se ne treba previše zadržavati na budućnosti. Nakon svake utakmice, postoji još jedna.

Tetovaže su lijepe, ali na drugima

Nogometaši imaju tetovaže, vi ne. Zašto?

- Jer mi se ne sviđaju. Nikad ih nisam volio. Ili bolje rečeno, možda mi se neke čak i sviđaju; ponekad izgledaju dobro, ali na tuđoj koži. Na mojoj ne. Očito nemam ništa protiv onih koji se tetoviraju.

Vjerujete li u Boga?

- Da.

Jeste li katolik?

- Da.

Kako zamišljate zagrobni život?

- Dobro pitanje. Poslije čega? Nogometa ili života?

Oboje.

- Počnimo s nogometom, što je lakše. Volio bih ostati, kao trener ili kao menadžer, još ne znam. Ali prvo, mislim da još uvijek imam što dati na terenu.

A nakon života?

- Gotovo nikad ne razmišljam o tome: kao nogometaš sam star, ali kao čovjek sam još mlad. Jednom sam o tome razgovarao s prijateljem...

Nogometaš?

- Da, Mateo Kovačić. I on je katolik. I rekli smo da nešto postoji s druge strane. Možda ćemo tamo sresti svoje voljene, možda ću opet vidjeti svog djeda Luku. Zaista ne znam. Ali nešto postoji. Stvarno se nadam.

Igrali ste s hrvatskom reprezentacijom protiv Srbije. Je li to posebna utakmica?

- Da. Nije kao igrati protiv Walesa...

Čega se sjećate o tome?

- Igrao sam tamo dva puta, 2013. godine, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. 2:0 za nas u Zagrebu, 1:1 u Beogradu. Iznimno teška okruženja, u oba slučaja. Nisu to bile normalne utakmice, rat se još uvijek osjećao, još se osjeća. Mislim da će uvijek biti ovako.

Igrati u Sarajevu bio je pakao

Još jedno dijete rata, iako na drugom frontu, je Novak Đoković.

- Poznajem ga, razgovarali smo. On je sjajan. Možda najbolji tenisač u povijesti. Ne samo zbog svojih titula. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti ga. Ima puno toga za reći.

Igrali ste i u BiH kao dječak.

- Moje prvo iskustvo bilo je u Zrinjskom iz Mostara, na posudbi iz Dinama. Bilo je jako teško. Bili su Bosanci, Hrvati, Srbi. I bile su tri religije: muslimani, katolici i pravoslavci. Kad si otišao igrati u Sarajevo, to je bio pakao. Suci te nisu štitili. Nije bilo lako. Imao sam 17 godina. I to mi je puno pomoglo. Ako si igrao u Bosni odmah nakon rata, mogao si igrati bilo gdje.

Što se dogodilo s „visokom kućom“?

- Izgorjela je nakon što je moj djed ubijen. Zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su znakovi upozorenja još uvijek tamo. Danas je državno vlasništvo. Sva je u ruševinama, zarasla u korov. Razmišljaju o tome da od nje naprave muzej. Ali ne bih želio da itko drugi odlučuje. Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.