Igrala se utakmica posebnog naboja, u njegovoj rodnoj Cremoni. Bila je to 1994. godina, a on, domaći dečko, nakon Sampdorije postao je broj 9 moćnog Juventusa. Dočekali su ga pljeskom, jer u Italiji svoje bivše vedete, kad odu u jače sredine, u pravilu doživljavaju kao svoje najveće uspjehe. I kad je u jednom napadu, nakon odličnog centaršuta s boka, izveo fantastične škarice za pogodak Juventusa, dogodio mu se jedan od najljepših među brojnim golovima u karijeri. Protiv svojih, ali profesionalno, čvrsto, korektno, onakav kakav je bio kredo njegova života...
Gianluca Vialli je u petak u londonskoj klinici preminuo od posljedica zloćudne bolesti gušterače. Bolest je dijagnosticirana 2017. godine i nakon operativnog zahvata i specijaliziranih terapija, stanje mu se poboljšalo. Bio je u remisiji i nastavio je svoj intenzivan sportski i osobni život. Priključio se i stručnom stožeru reprezentacije Italije, čiji je izbornik Roberto Mancini i njegov najveći prijatelj još od zajedničkih super uspješnih im dana u Sampdoriji. Kad je vratar Azzurra Giggio Donnarumma obranio odlučni jedanaesterac protiv Engleske, u finalu Eura 2021. godine, simbolička slika tog neočekivanog naslova Italije bio je zagrljaj na liniji igrališta između Mancinija i Viallija. Dugo su bili u tom zagrljaju i plakali su kao mala djeca. Oni, blizanci gola, tandem koji je učinio velikom (scudetto i finale Kupa prvaka) Sampdoriju, prijatelji i suparnici (Juventus-Lazio), iznad svega dva vrlo emotivna čovjeka koji su znali koliko znače jedan drugome...
Gianluca Vialli je u svojoj 19 godina dugoj profesionalnoj karijeri odigrao 673 utakmice u Serie A i Premiershipu, u dresovima, Sampdorije, Juventusa i Chelsea. Počeci su mu bili u rodnoj i obožavanoj Cremoni, gdje je već sa 16 godina postao dio seniorske momčadi te pridonio da iz C uđu u Serie B. Brzo su ga prepoznali kao sjajan napadački potencijal u Sampdoriji. Tamo je u osam godina dostigao status legende kluba, uz Mancinija i naravno sjajnog trenera Vujadina Boškova. Osvojili su scudetto a 1992. godine, na Wembleyu, iako u igri dojmljiviji, izgubili su posljednje izdanje Kupa prvaka protiv Cruijffove Barcelone. Strijelac iz slobodnog udarca bio je Ronald Koeman u produžetku. Mnogi su navodili lani da je trijumf Italije, s Mancinijem kao izbornikom te asistentom Viallijem, 29 godina kasnije na Wembleyu njihovo poravnanje duga s nogometnom sudbinom...
Vialli je bio osebujne osobnosti. Kao igrač bio je poseban zato što je čvrstini, brzini, dinamičnosti i izdržljivosti nadodao izvanserijsku tehniku. Tako je postao iznimno kvalitetan centarfor, koji je u taktičkim potrebama momčadi mogao vrlo dobro igrati i kao ofenzivni vezni. No, bio je vrhunski strijelac, koji uz dojmljivu statistiku pogodaka (259 u 673 nastupa) ima i važne doprinose momčadi u građenju akcije i završnim dodavanjima te vrlo važne doprinose defenzivnoj igri kada je to iziskivala situacija. Bio je jednostavno kompletan vrhunski igrač.
Sa 16 godina napustio školu, pa kasnije diplomirao
U Sampdoriji, Juventusu i Chelseau, gdje je otišao 1996. godine, osvojio je 15 trofeja (2 scudetta, ligu prvaka, UEFA super kup, Kup UEFA, 2 Kup kupova, kup Engleske, 4 talijanska kupa i 2 superkupa, 1 liga kup Premiershipa). U posljednjih 6 mjeseci aktivne karijere, bio je igrač i menadžer Chelsea, na čijoj će klupi, nakon prestanka igranja, biti do 2000. godine. Okušao se i kao trener Watforda (2001-02), ali je završetkom tog posla krenuo u medijske vode. Gianluca Vialli bio je intelektualac po životnoj filozofiji. Napustio je školu sa 16 godina zbog profesionalnog nogometa, ali je 1993., u dobi od 29 godina u rodnoj Cremoni diplomirao kao geometar. To je samo osnažilo respekt kojeg je uživao javnosti, a pogotovo njegove ljude u rodnoj Cremoni. Vialli je rođen kao peto dijete u dobrostojećoj obitelji, poznatoj i po tome što je živjela u jednoj od najpoznatijih građevina sjevernog talijanskoj područja, vili Alfiatti iz 15. stoljeća. Afiniteti prema kulturi, književnosti, slikarstvu i vrijednim povijesnim dijelima bili su dio njegovih interesa. Zato je uz prve mu sportske emisije uređivao i posebne programe povezujući sport i kulturu, kao dvije super važne odrednice javnog života Italije...
Od 2002. godine Vialli je bio analitičar Sky sporta i uz Bergomija, Bobana i druge ex-igrače pridonio je bitnom podizanju razine kvalitete i objektivnosti komentiranja događanja u strastvenom doživljaju nogometa u Italiji.
Vialli, koji je imao turbulentan odnos s izbornicima (pogotovo u eri Sacchi), osvojio je broncu na Mundijalu 1990. u Italiji, ali njegova reprezentativna era, uz tek 59 nastupa i 16 pogodaka nije bila na razini očekivanja. Dijelom i zbog njegove naravi jer nije znao skrivati nezadovoljstva prema odlukama trenera ili defenzivnim pristupima igri.
U vremenima Chelsea upoznao je i Chathryn White Cooper, južnoafričku manekenku koja se posvetila dizajnu i ostvarivala je zapažene uspjehe. Rasplamsala se ljubav i u skladnom braku Vialli je uživao najveću sreću, a o čemu je rijetko pričao u javnosti. Upravo zato što je htio zaštiti privatni život sa suprugom i dvije kćeri, Olivijom i Sofijom, odlučio je sa suprugom da im dom bude u Londonu. Tamo je, kazivao je Vialli, život mirniji nego u Italiji, jer “političari podnose ostavke kad zgriješe i minimalno, nitko ne divlja u prometu i ljudi dopuštaju nogometnim zvijezdama normalno življenje, bez stalnog pritiskanja...”
Italija je duboko ganuta odlaskom Gianluce Viallija jer je bio izuzetno popularan, poštovan i to ne samo zbog nogometnih i stručnih vještina. Sa svojim prijateljem Maurom pokrenuo je humanitarnu udrugu i pomagao je oboljelima od mišićne atrofije, zloćudnih bolesti.
Jedna od legendi talijanske javne scene, najpoznatiji sportski kroničar poslijeratne Italije, Gianni Brera nazvao ga je Stradivialli. Bio je to znak velikog poštovanja Viallijevom moćnom, ali i atraktivnom nogometu i ponašanju jer Antonio Stradivari (1644-1737.), najslavniji graditelj violina i žičanih instrumenata, bio je iz istog grada, Cremone...