Gledali smo ga tužnog i neraspoloženog na ekranu u obje utakmice nove sezone Serie A. Nije nimalo čudno jer u Italiji je, iako ne razgovara s tamošnjim novinarima, ili baš zato, posebna medijska zanimljivost.
To je stvarno “interessantissimo”, kako svakog dana naslovljuju svaku vijest o najpoznatijem mrgudu talijanskog nogometa protekle četiri godine. Kamera ga je u stopu pratila. I pokazivala. Niti priča, niti iskazuje neku posebnu emociju, niti je odlučio otići i nekome pobrojati sve po spisku, niti išta. Što je veća misterija, to je svim medijima svijeta priča privlačnija.
Libling Higuain
Mario Mandžukić u četiri je mjeseca prošao put od najveće razine zadovoljstva u Juventusu do najveće muke totalne marginalizacije. U travnju je dočekao najbolji ugovor svoje karijere, financijski i statusni, u klubu u kojem je najduže potrajao u inozemstvu i u kojem je, praktički, kanio završiti ozbiljnu nogometnu karijeru. U nekim mu nedavnim planovima zborio je o mogućim opcijama manje zahtjevnog nogometa za pripremu kraja, kao što su to učinili Iniesta, Xavi, Torres, Pirlo i mnogi drugi velikani. No do te faze finala aktivne igre kani još barem dvije-tri godine igrati na visokoj razini europskog nogometa.
Kad se rukovao s Andreom Agnellijem, uz veliko zadovoljstvo i trenera Maxa Allegrija, Mandžukić nije pomišljao da bi se teza o “nepoštivanju minulog rada” mogla tako skoro, i tako ružno sručiti na njegova široka pleća. Govorio nam je tada da je on tim potpisom kazao sve o svojim odlukama i planovima te da ide miran i zadovoljan na napokon duži odmor.
Uskoro se međutim saznalo da Max Allegri odlazi. I njemu je Andrea Agnelli, nemilosrdan čelnik novog doba, koji pogotovo nije opterećen minulim zaslugama i dužnim respektima (slučaj Del Piero, Marrotta...), kazao da je najbolje da se rastanu jer Juventus treba nešto novo. I kad mu je od savjetnika (među inim Pavela Nedveda) sugerirano da je idealni novi lik onaj s kojim su se par godina javno vrijeđali, Maurizio Sarri, Agnelli nije mario za forme.
Znao je da bivši trener Napolija želi što prije otići iz Chelseaja i vratiti se u Italiju, i nazvao ga je te pitao može li razgovarati o Juventusovoj klupi. Tako se sve brzo odvilo, jer ni Sarri, vječni buntovnik protiv moćnih i bogatih, a Juventus mu je bio draga meta, nije mario za bivše retorike. Interesi su se poklopili.
Onog trenutka kada je to verificirano ugovorom počeli su problemi za Marija Mandžukića. Prije svega zato što u Sarrijevu nogometu nema mjesta za igrače takvog profila, robusni i borbeni devet. Sarri želi brze igrače, pokretljivog centarfora koji ide u dubinu, razigrava i otvara prostore suigračima. Njegov je libling Gonzalo Higuain, s kojim je u Napoliju imao sjajnu suradnju, a u kojoj je Argentinac bio silno efikasan. Higuaina je doveo u Chelsea, a sada se po slovu ugovora napadač vratio u Juve nakon posudbi u Milanu i Londonu. Gdje je, usput rečeno, bio očajan u oba tima.
Pogoci u finalu
Sarri ga je “zatekao” u Juventusu i bilo je jasno, ako bude trebao birati, da će Higuain dobiti prednost. Osim dva kola Serie A s mukom sjedenja na klupi (u Italiji ih tamo može biti 12) dodatno je frustraciju mogla pojačavati naslovna uloga (i gol i dobra igra) Higuaina. Zbog Mandžukića je Allegri prije dvije sezone kazao gazdama u Juventusu da prodaju argentinskog napadača, koji je Napoliju plaćen rekordnih 90 milijuna eura. Sada se priča okrenula i Sarri je u zapećak gurnuo Mandžukića i revitalizirao karijeru Higuaina. Koliko god nam krivo bilo zbog našeg igrača, toliko je razumljivo da Sarri ima svog favorita za devetku. Kao što ju je imao Allegri.
Tako smo došli do trenutka kada se definirao status suvišnog za Mandžukića. Juventus ga nije prijavio za Ligu prvaka! Nakon 7 godina u elitnom natjecanju, gdje je bio strijelac u jednom finalu za pobjedu (Bayern), a u drugom, iako uz poraz (Real), za najljepši gol, nakon 60 utakmica s 23 pogotka i 7 asistencija, Mandžukić je doživio, prvi put, da nije u kadru svog kluba za Ligu prvaka. To je za ponositog Mandžukića težak udarac na psihološkom planu, koliko god da je točno da se tome mogao nadati nakon što nije prihvatio opciju odlaska u ljetnom prijelaznom roku. No uvijek je taj prvi veliki odraz nepovjerenja šok za nogometaša takve razine.
Više nema efekta
Treba biti iskren i kazati da je Mandžukić sam doprinio da se nađe u takvoj situaciji. Mogao ju je izbjeći odlaskom u jednog od velikana koji su ga do prije nekoliko dana zvali u svoje redove. Ako je prethodnih godina znao imati epizoda nepovjerenja trenera pa se dodatno motivirao i napalio da se dokaže, sada je ipak mogao razumjeti da u 34. godini takva taktika i nema nekog efekta. Pogotovo ne u Juventusu, gdje je od ustoličenja Andree Agnellija već godinama na snazi linija bespoštedne borbe za rezultat, kao alat visokim zaradama i jačanju moći. Agnellijeva doktrina podrazumijeva stalnu potrošnju kadrova, iz uprave, s klupe i u svlačionici.
Sada je Mandžukić jedan od onih koji su ušli u taj krug odbačenih.
Mandžukić u inozemnim klubovima
2010./11. Wolfsburg
28/37 utakmica
76 % utakmica
8 golova, 2 asistencije
2011./12. Wolfsburg
33/35 utakmica
94 % utakmica
12 golova, 10 asistencija
2012./13. Bayern
40/54 utakmice
74 % utakmica
22 gola, 4 asistencije
2013./14. Bayern
48/56 utakmica
86 % utakmica
26 golova, 10 asistencija
2014./15. Atletico
43/56 utakmica
77 % utakmica
20 golova, 5 asistencija
2015./16. Juventus
36/52 utakmice
69 % utakmica
13 golova, 6 asistencija
2016./17. Juventus
50/57 utakmica
88 % utakmica
11 golova, 8 asistencija
2017./18. Juventus
43/54 utakmice
80 % utakmica
10 golova, 3 asistencije
2018./19. Juventus
33/51 utakmice
65 % utakmica
10 golova, 7 asistencija
2019./20. Juventus
0/2 utakmice
0 % utakmica
0 golova, 0 asistencija
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....