Misliti je lako, djelovati je teško, a provesti u djelo svoje misli najteža je stvar na svijetu!
Citat filozofa i pisca iz 18. stoljeća, Johana Wolfganga von Goethea, dobro pristaje uz priču o suvremenosti jednog među najslavnijim nogometnim klubovima. FC Inter, osnovan kao Internazionale u ožujku 1908. godine, upravo je osvojio 20. titulu prvaka Italije. Pobjedom u doduše zajedničkom domu, na stadionu Giuseppe Meazza, ali pred većinskim Milanovim auditorijem (među 75.500 bilo je 10 % navijača Intera) Nerazzurri su s posebnim guštom na terenu slavili drugu zvjezdicu. Zanimljivo je kako je sudbina regulirala vremenske okvire. Prvu zvjezdicu za prvih 10 scudetta Inter je osvojio 1966., nakon 58 godina postojanja. Drugu zvjezdicu za 20. scudetto slave nakon “novih” 58 godina od prve.
Prije šest godina željeli Modrića
FC Inter je osiguranjem naslova pet kola prije kraja prvenstva potvrdio tu svoju jedinstvenost. Naime, Nerazzurri su jedini do sada imali takav doseg, i to sezone 2006./07. Jedna od najsnažnijih osobnosti Interove povijesti svakako je Sandro Mazzola. Karizmatična desetka i velikan koji danas ima 81 godinu, prošlog je tjedna stigao u raskošni klupski kamp u Appianu Gentileu, želeći simbolično označiti skorašnji scudetto broj 20. Mazzola je bio igrač kad se osvojilo desetu titulu, a bio je i snaga Intera kad se dvije godine ranije (1964.) srušilo Puskasov Real Madrid i osvojilo prvi Kup prvaka Europe. Mazzola je u posjetu bio vrlo emotivan i odao je priznanje treneru Simoneu Inzaghiju i momčadi na fantastičnom prvenstvu.
Način na koji Inter odrađuje top sezonu je impresivan. Pogotovo za talijanske tradicije, oduvijek prilično škrte u ofenzivnim kontekstima. Ovog trenutka Inter ima gol-razliku fascinantnih plus 61. Drugi je Milan s dalekih plus 25. Prosjek golova je 2,4 - 0,5, u sezoni gdje je doživljen samo jedan poraz, i to kući od Sassuola (rujan). Ispao je Inter iz Kupa, s odličnom Bolognom Thiaga Motte nakon produžetaka. Možda jedini žal ipak ostaje ispadanje nakon izvođenja jedanaesteraca s Atleticom u Madridu, gdje je Inter neočekivano odigrao slabiju partiju.
Ove sezone je Simone Inzaghi dodao gas u odnosu na prošlu, kada je stigao i do finala Lige prvaka. U kojem je ozbiljno doveo u pitanje pobjedu (1:0) ultra favoriziranog Manchester Cityja. U odnosu na prošlu sezonu u 33 kola, Inter ima čak 26 bodova više. U odnosu na Conteov scudetto s Interom ima 7 bodova više. Uz to, 17 bodova prednosti pred Milanom, 22 nad Juventusom i čak 37 pred lanjskim prvakom Napolijem, pet kola prije kraja, uvjerljivo zaokružuje apsolutnu dominaciju Nerazzurra.
Podjela zasluga je uvijek važan okvir proslavi trofeja. U Interovoj priči se svakako naslućuje kako je svaki sektor kluba u svojoj domeni odradio vrhunski posao. U skupnoj zasluzi najbolje će to dočarati teza kako je Inter 2024. pokazatelj kako netko zna raditi svoj posao.
Prvi su vlasnici kluba, kineski poduzetnici Zhang, koje operativno predstavlja Steven (32), sin gazde Suninga, korporacije koja je u svekolikoj turbulenciji koju prolaze sve takve tvrtke u Kini. Otkako su Zhangovi stigli u Inter prije osam godina, puno se toga promijenilo, kako u njihovoj domovini tako i u Interu. Jer Zhangovi su prije 6 godina bili spremni investirati tada ogromnih 60 milijuna eura u dovođenje Zlatne lopte 2018., Luke Modrića. No, osim što im to nije uspjelo (Florentino Perez stopirao priču u startu), uslijedili su teški dani za kineske poduzetnike koji su investirali u inozemstvu.
Problemi s financijama
Kineska je Vlada stopirala takva ulaganja i, uz ostalo, “pozvala” domaće korporacije da ulažu u kineski nogomet. Iako se vjerovalo da će Suning prodati 66 % dionica Intera, Zhangovi su odlučili ići dalje. Dijelom i zbog toga što bi izgubili veliki novac u odnosu na ulaganja, a dijelom i zato što su htjeli i dalje biti dio europskog nogometnog biznisa. Inter je, kao i Juventus, Milan i drugi talijanski klubovi, u velikim dugovima. No, Steven Zhang i njegov otac raznoraznim financijskim aranžmanima (posudbe, krediti, transferna štednja, ali i natjecateljskim uspjesima...) grozničavo rade na održavanju likvidnosti kluba. Sve to nadajući se da će kroz nekoliko godina uspjeti stvoriti dovoljan kapital da se dubioze stave pod kontrolu. Zbog svekolikih problema u resetiranju dugova koji stižu na naplatu uskoro, raznih sudskih zavrzlama, Steven Zhang nije došao u Milano da bi osobno doživio promociju prvaka i druge zvijezde za Inter, te podijelio radost sa strastvenim navijačima. Umjesto toga se u 5 ujutro po kineskom vremenu oglasio putem društvenih mrežama, video porukama koje su bile i platforma “kontakta” još na terenu, dok su igrači i treneri slavili.
Zhang je obećao da će Inter nastaviti naizgled nekompatibilan sanacijski program uz natjecateljske iskorake. I to je odraz uspješnosti upravljanja Interom u teškim situacijama, jer one traju veći dio Suningove vladavine, a rezultati su sve bolji.
Steven Zhang je kao predsjednik osvojio 7 naslova te je u istoj ravnini s legendarnim Angelom Morattom, koji je takvim postao i zbog dva (prva) osvojena Kupa prvaka. Do njegova sina Massima (79) još ima jaz od 9 naslova, ali danas su interisti uvjereni da ovaj ritam osvajanja barem jednog trofeja (od 2021.) zasigurno vodi Zhanga prema dohvatu Massima Morattija. Dakako, ako se ne dogodi neki vlasnički “prevrat” i fondovi umjesto dugova dobiju u ruke dionice kluba.
Štedljivi i mudri
Jedna od ključnih odluka Zhangovih dogodila se 2018. godine, kada su odlučili iskoristiti Juventusovo odricanje od arhitekta njihove dominacije u prošloj dekadi. Giuseppe Marotta, u početku s teretom pripadnosti Juventusu, što je za navijače Intera veliki grijeh, uhvatio se posla, odlučan da bude tvorac novog šampionskog Intera, i u inat Andrei Agnelliju koji ga je nazvao starcem, odnosno djelatnikom kojeg je pregazilo vrijeme. Marotta se odupreo i negativnom odjeku dovođenja drugog i zapravo “fetivog” juventina, Antonija Contea. No, zajedno su, kao i u Torinu, Conte i Marotta osigurali Interu prvi scudetto nakon 11 godina i Mourinhove top ere. To je bio veliki kredit povjerenja navijača za Marottu. Koji je po odlasku Contea, vječno nezadovoljnog “transfernim učincima” i sklonog time objašnjavati zašto u Europi redovno podbacuje, odabrao Simonea Inzaghija, dotad trenera Lazija. Puno je bilo skepse, iako je taj trener radio jako dobar posao u Laziju, a uz to igrao je načinom na koji su Interovi nogometaši bili naviknuti s Conteom. Simone Inzaghi je to samo “olabavio” u tenziji koju je nametao Conte, ali je od igrača dobio više podrške za ofenzivniju varijantu. Posljedica svega je i berba trofeja (5 prije ove sezone), ali napokon i najvišeg dometa u Italiji, a to je ovosezonski scudetto. I za razliku od Contea, Simone Inzaghi je doveo Inter do finala Lige prvaka!
Koliko je Inter u drugoj dimenziji u odnosu na rivale iz Milanella, a to je simbolični pokazatelj koliko je bolje vođen, pokazuje ljetni prijelazni rok. Suočen s obvezom da prodaju ili se odreknu ključnih igrača, kako bi podmirili dio dugova i bili u parametrima UEFA-ine financijske održivosti, Inter je ostao bez golmana Onane, braniča Škriniara, veznjaka Brozovića te napadača Lukakua i Džeke. Bilo je bojazni u okruženju Intera da će doći do daljnjeg pada (lani treći), ali Marotta je uz Piera Ausilija (sportski direktor) te Javiera Zanettija (dopredsjednik i legenda kluba) složio sjajan prijelazni rok. Doveden je odlični golman Sommer, francuski vrstan branič Pavard, jedan od najnadarenijih veznjaka Frattesi, moćni napadač Thuram, uz nekoliko kvalitetnih alternativa kao Arnautović, C. Augusto, Bisseck, Sanchez... Inter je prodao igrače za 130 milijuna, a doveo nove za 71,75, osiguravši si plus od 58,20 milijuna. Milan je primjerice uložio 121, a prodao igrače za 70,5 milijuna, dakle uz minus od 50,5 milijuna. Efekti štedljivijeg i mudrijeg Intera doveli su do 20. scudetta uz dominantnu sezonu, a Milan je u očito nekvalitetnoj rasipnijoj transfernoj politici uspio poboljšati plasman (s lanjske četvrte na drugu poziciju), ali je daleko od Intera.