Priča je stara koliko i njegova seniorska karijera. Dakle 11 godina, od dana kada je iz juniorske prešao u seniorsku momčad RNK Splita, pa putem Fiorentine, RB Leipziga, Verone, Eintrachta stigao do Milana, Ante Rebić je svoj status gradio i razgradio svojim (ne)raspoloženjima. Kad je fokusiran i maksimalno logičan u svojem pristupu igri, Rebić je igrač koji čini razliku. Bilo je tako u Splitu, bilo je tako po klubovima, a vrlo očito se pokazivalo u reprezentaciji Hrvatske. Bog je tom stasitom Imoćaninu podario fizičku moć iznad prosjeka i unutar europskih kriterija nogometa. Rebić je snažan, izdržljiv, hitar, zato je u igri prodoran i okomit. No, život je Rebiću nadogradio promjenu raspoloženja i bljeskove koleričnih reakcija zbog kojih je vrlo često zasjenio svoje objektivne nogometne kvalitete i učinke. Mogli bismo o toj simbolici kroz reprezentaciju. Gdje je Rebić donio Vatrenima upravo ono što joj danas, 14 mjeseci od njegove abdikacije, najviše nedostaje - ofenzivna fizička moć i prodornost. Zašto Rebić više nije dio reprezentacije? Zato što je pod utjecajem velikog neraspoloženja izletio javno s deplasiranim "društvenim" objedama na račun igre reprezentacije i njenog izbornika. Klasična Rebićeva priča, bljesak neracionalnog pristupa, a potom zatvaranje u svoj svijet, prevlast taštine i uporno izbjegavanje situacija (iskreni razgovor sa izbornikom i isprika) koje bi pomogle da se taj "incident" prevlada.
Ante Rebić iskoračio je u nogometu jer je jedan trener, tipično folklorno u nas podcijenjen od površnih (pogotovo) medija, imao svoju ideju nogometa od koje nije odstupao ni pod naletima novinarskih kameleona. Niko Kovač je vjerovao u Rebića kad nitko nije, dao mu je šansu i u reprezentaciji, dao mu je povjerenje karijere i u Eintracht Frankfurtu. Kad je došao u Milan, više kao predmet razmjene i Milanovog rješavanja skupog Silve, Rebić nije odmah stekao povjerenje. U jesenjem dijelu 2019.godine bio je neprilagođen, krivog pristupa dokazivanja.
Kad je u siječnju 2020. godine, nakon desetodnevne blagdanske pauze došao na trening u Milanello, odmah su svi istakli, od trenera Stefana Piolija, preko igrača do kroničara, da je to neki drugačiji Rebić. I rezultati su se vidjeli u proljeće. Tresao je mreže, vukao Milan prema zoni Lige prvaka i zaslužio je otkup ugovora i novi potpis za Milan na dužu stazu.
Rebićeve promjene počele su se prepoznavati po njegovim koleričnim bljeskovima, prema sucima ili suparnicima, nastavku žetve kartona (67 žutih, 8 isključenja u klupskoj karijeri), a i neraspoloženjima u radu. Bilo je ozljeda, peha, korone, i sve je to vjerojatno pojačalo njegove letargije. Trener Stefano Pioli, njegov najveći pobornik, branio ga je u javnosti, u klubu, iako je s novinarima u off record razgovorima znao emitirati iritiranost Rebićevim pristupima. Kad je potpuno "unutra" to je igrač koji čini razliku, kazivao je Pioli, kad nije onda postaje teret sebi i drugima. Nadam se da će to promijeniti...
Prošle sezone bio je to promjenjivi Rebić. Samo dva gola, status alternative i igrača kojem se moguće priprema transfer. No, onda se ovog ljeta, kažu opet isti akteri (trener, suigrači, kroničari), Rebić na pripremama pojavio 100% fokusiran. Bio je jedan od tri najbolja igrača pripremnog perioda, drugi strijelac s tri pogotka, ali prvi po iznimnim akcijama prodornosti i okomitosti u igri. Taj Rebić, kako je opet povjerio Pioli, je definitivno pojačanje za Milan i ne želi ga se lišiti. To je kazao i u klubu, a da govori ono što iskreno misli, pokazao je trener uvrštenjem Rebića u prvu postavu protiv Udinesea. I to na mjestu centarfora.
Rebić je odgovorio na top način. Postigao je dva pogotka u pobjedi 4:2, onaj koji je donio prvo vodstvo (2:1) i onaj koji je donio sigurnost (za 4:2).
"Ovakav Rebić je snaga Milana, igrač koji čini razliku. To znam ja, ali to zna i Rebić!" - kazao je Pioli novinarima nakon utakmice, i između redaka da se nazrijeti poruka koji je poslao hrvatskom igraču. Trener ga u stvari voli kao igrača i osobu, ali ako može razumjeti neke promjene raspoloženja osobe, ne može prihvatiti amplitude forme igrača Rebića. Jer nema razloga da Rebić ne igra u kontinuitetu onako kako je bilo protiv Udinesea, na startu sezone.
Pred 70.197 gledatelja, što se nije dogodilo od 2009.godine u startu prvenstva, Rebić je igrao "svojom" energijom, dakle do daske. Bio je devetka, otvarao prostore, davao dubinu, k tome je dva puta pogodio gol. Zanimljivo je to, bili su mu ovo prvi golovi na Meazzi nakon 482 dana, od utakmice s Genovom odigrane 18.4.2021. godine. Pioli mu je dao mjesto startera prvi put nakon 16.listopada prošle godine.
Ante Rebić, i to je bitno naglasiti, u Piolijevoj je vrlo uspješnoj eri u Milanu, drugi strijelac kluba. Prvi je Zlatan Ibrahimović s 33 pogotka, a sada se Rebić dodatno približio s 26 golova! Ovacije 70 tisuća navijača, koji su ga uvijek doživljavali kao simpatiju, bez obzira na njegove promjene raspoloženja i učinka, još je jedna potvrda da Rebić može biti igrač prevage u velikom Milanu i na prestižnim nogometnim scenama. Hoće li konačno tu moć pokazivati u kontinuitetu ovisi najviše o njemu samome. Jednom je prilikom lani legendarni Milanov centarfor Marco Van Basten, na upit što misli o Rebiću, uzvratio...
"Mi pare un osso duro!". Čini mu se kao tvrda kost, što su kroničari preveli kao priznanje njegovoj nogometnoj moći ali i tvrdoglavosti...
Neovisno što će dalje biti, šteta je da Hrvatska takvog fizički nadmoćnog igrača nema u svojim redovima. No, tome je najmanje kriva reprezentacija.