Ivica Šurjak (Split, 23. ožujka 1953.) jedan je od najboljih Hajdukovih igrača svih vremena. Njegovo mjesto u svevremenskih idealnih 11 igrača splitske momčadi nikad nije bilo upitno. On je bio odličan, poseban nogometaš, kapetan Hajdukove “zlatne generacije”, najtrofejnije u povijesti splitskoga stogodišnjaka. Splitska legenda kaže: Šurjak je, kao jedanaestogodišnjak, bio najbolji dribler u Gajevoj ulici.
Prvi trener koji je uočio osobiti Šurjakov talent bio je Ante Biće Mladinić, koji je Šurjaka, nakon što je vidio kako igra za reprezentaciju škole, 1964. poveo u Hajduk. Hajdukova škola u to je doba bila sjajna. Selekcija je bila pomna, treneri su bili odlični. Šurjaka su vodili Mladinić i Kačić, a potom i Tomislav Ivić s kojim su juniori Bijelih osvojili prvenstvo i Kup Jugoslavije u sezoni 1969./70.
Šurjakova generacija bila je iznimna. Do njega su bili Mužinić, Peruzović, Rožić, Žungul... Naočiti, šarmantni, dugokosi Šurjak bio je mobilizator te klape koju je Ivić vodio čvrstom rukom. Šurjak je praktički gotov igrač bio u sedamnaestoj. Tada je debitirao za prvu momčad u prijateljskoj utakmici s Omišem. Uskoro je stiglo i novo priznanje talentu.
Slavko Luštica, trener prve momčadi Bijelih, jednoga je dana prišao Šurjaku i kazao: “Nadoveza je ozlijeđen, u nedjelju igrate fora.” Šurjak je prvu prvenstvenu utakmicu za Hajduk odigrao 3. listopada 1970. Bijeli su igrali s Partizanom, pobijedili 2:1, a Šurjak je postigao odlučujući pogodak.
ISPRED SVOG VREMENA
Šurjak je bio ljevak i bio je vrlo brz. Imao je dug korak, dribling u trku, odličan centaršut i dobar udarac. Bio je toliko visok (190 centimetara) i tako vitak (80 kilograma) da ga je Ivić na jednome treningu prozvao - Veslo. Nadimak je ostao. Šurjak je bio bijeg-igrač. On je lako mogao probiti stranu i završiti akciju. On je imao i moć, pa za razliku od dotadašnjih klasičnih krila, primjerice Dragana Džajića, nije sudjelovao samo u ofenzivi. On je bio i defenzivac. Hajduk je u sedamdesetim godinama bio sjajan.
- Pod Ivićem, trenerom ispred vremena, i mi smo bili ispred svoga vremena - veli Šurjak.
Ivićev Hajduk igrao je supermoderan nogomet. S presingom i automatizmom igre Bijelih nitko se u nas nije mogao hrvati. No “zlatna generacija” Hajduka, koja je kod kuće dominirala, u Kupu prvaka je nizala nevjerojatne poraze. Hajduk je u sezoni 1974./75. u Splitu razbio tada odlični St. Etienne 4:1. U gostima je, međutim, izgubio 1:5. U produžetku. U sezoni 1975/76. hajdukovci su u Splitu nadigrali i pobijedili PSV Eindhoven 2:0. U uzvratu je bilo 0:3. Pad je, ponovno, stigao u produžetku.
- Uvijek sam tvrdio kako je Ivić najzaslužniji za sve naše uspjehe. No moram kazati i kako je Ivić kriv i za neke naše neuspjehe. Mi smo i u St. Etienneu i u Eindhovenu igrali kako bismo sačuvali prednost. Za prolaz je nedostajalo hrabrosti. Tek HSV (1979./80.) drukčija je priča. Obje utakmice s Hamburgerom (0:1 u Hamburgu, 3:2 u Splitu) igrali smo odlično, no tada nam je za prolaz nedostajalo zrnce sreće - priča Šurjak.
Tomislav Ivić jednom je kazao: “Šurjak će jednoga dana biti fantastičan lijevi stoper.” Razlog za ovu tvrdnju je postojao. Šurjak se mogao koristiti na nekoliko mjesta. On je najčešće bio lijevo krilo, gdje je bio najbolji, ali on je bio i centarfor, i vezni, i lijevi bek, i lijevi stoper.
DR. NOVIČIĆ GA SPASIO
Šurjak je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 54 utakmice i postigao 10 golova. Debitirao je 1973. u dvoboju sa Španjolskom (0:0), a posljednji put igrao je na SP-u 1982. s Hondurasom. Nastupio je na dva SP-a, 1974. i 1982. te na EP-u 1976.
- Osobito je dobra bila reprezentacija iz 1974. Bila je to odlična momčad koja je igrala odličan nogomet. Na otvorenju SP-a igrali smo s Brazilom, prvakom svijeta iz 1970. Završilo je 0:0, ali bili smo bolji, Oblak je pogodio gredu. Potom smo razbili Zair 9:0 i odigrali 1:1 sa Škotima, a vodili smo do 89. minute - priča Šurjak.
Tad je stigla druga faza natjecanja, koja je iznjedrila često ponavljanu priču. Prvu utakmicu Jugoslavija je igrala s Nijemcima i izgubila 0:2. Godinama se pripovijedalo kako je taj poraz stigao stoga jer je Josip Broz došao u Njemačku po veliki kredit i da je stoga reprezentacija igrala “s popustom”.
- Istina je ovo: Tito je na dan utakmice došao u Njemačku. Stoga su nas probudili u šest ujutro. Čekali smo susret s Titom, a poslijepodne je bila utakmica. Sve se poremetilo uoči utakmice, a onda nam je i Breitner zabio gol u 19. minuti, Gerd Müller dodao drugi u 80. i to je sva istina o toj utakmici - kaže Šurjak.
Šurjak je 1980. godine, u času kad se bližila mogućnost odlaska u inozemstvo, uletio u koloplet apsurda. Ni kriv ni dužan postao je meta vojnih inkvizitora. Šurjaku je bila dijagnosticirana srčana mana i nogomet je igrao na vlastitu odgovornost. Srčana mana zbog koje svi normalni ljudi nisu išli u JNA, njega je, međutim, stajala i živaca i zdravlja. Vojni vrh je, naime, 1980. zaključio: “Ti si Šurjak, ti si primjer. Ako možeš igrati nogomet, možeš i u vojsku.”
Šurjaku su kazali kako će, ipak, imati privilegij i da će u JNA biti tri mjeseca. Šurjak je 22. ožujka odigrao uzvratnu utakmicu s HSV-om u Kupu prvaka (3:2) i 23. je ušao u vojarnu. Očekivao je da će iz JNA izići 23. lipnja. Međutim, tad je krenulo maltretiranje: “Strpi se još 15 dana.” Pa još 15 dana, pa još 15 dana. Stigao je i 10. rujna 1980. i utakmica Luksemburg - Jugoslavija (0:5).
Šurjak, koji je bio u Luksemburgu, nakon utakmice je kazao izborniku Miljanu Miljaniću: “Ne vraćam se, pa neka mi kažu na čemu sam.” “Ma nećeš to učiniti”, pokušao je Miljanić, no Šurjak je ostao u Parizu. Premda je zrakoplov bio pun novinara, nitko nije napisao ni slova o “slučaju Šurjak”. Bilo je takvo vrijeme. Svi su čekali što će kazati - politika.
Kad se nakon dva dana vratio u Jugoslaviju, Šurjak je morao poći na ispitivanje kako bi objasnio da njegov ostanak u Parizu nije bio politički motiviran i da nije dezerter. Potom je završio na VMA zbog pregleda srca, pa na psihijatriji. Niti jedan doktor nije htio napisati dijagnozu koja bi Šurjaka lišila vojne obveze. Napokon, našao se jedan hrabar, dr. Novičić, koji je napisao oslobađajuću dijagnozu, koja je izazvala kraval nad kravalima.
Dr. Novičić je zbog te dijagnoze završio na vojnome sudu i zaradio tri godine zatvora. Zašto? Zato jer su mu podmetnuli kako ga je Šurjak podmitio. Što nije bila istina. Šurjaka je pak NSJ kaznio sa šest mjeseci zabrane igranja zbog “bijega iz vojske”. No, unatoč svemu, Šurjak nije izgubio mjesto u reprezentaciji. Igrao je na SP-u 1982.
Šurjak, dakako, nije napustio nesretnoga doktora. Zvao ga je i pitao može li kako pomoći. Dr. Novičić je odgovorio: “Meni ne možete pomoći. Međutim, ako već želite pomoći, pomozite mojoj obitelji.” Šurjak je pomogao.
MILIJUN DOLARA
Šurjak je bio jedan od najmodernijih i najtraženijih nogometaša svoga vremena. Tražili su ga mnogi, a on je 1981. završio u PSG-u. Igrao je odlično. U sezoni 1981./82. odigrao je 33 utakmice i postigao 11 pogodaka. Potom ga je tražio Real, a on je potpisao za Udinese. Bio je to ludo dobar transfer. Šurjak je dobio milijun dolara. Milijun dolara 1982. bio je strašan novac.
Prvu sezonu Šurjak je bio standardan, no 1983. predsjednik Udinesea Lamberto Mazza, bogataš koji je vrtio velike poslove s Brazilom, doveo je Zica, tada neprijeporno najboljega brazilskog nogometaša. Kako je u klubu već bio Brazilac Edinho, jedan je stranac morao ispasti, budući da su mogla igrati samo dvojica. Ispao je Šurjak, koji se potom preselio u Zaragozu (1984/.85.), gdje je operirao ligamente i menisk.
Nakon što je odigrao još malo malog nogometa u SAD-u u sezoni 1986./87., Šurjak je zaključio veliku igračku karijeru. U nogometu se, međutim zadržao. Bio je sportski direktor Hajduka u nekoliko navrata, najduže od 1998. do 2003.