Kada bi Hajduk birao najboljeg desnog beka kojeg je imao unazad 30 godina, dosta njih na prvo mjesto ne bi stavili Josipa Juranovića (27). Premda je stvar jasna: Josip Juranović daleko je najbolji desni bek kojeg je Hajduk imao od hrvatske samostalnosti,
Juranović je kao potpuno anoniman i golobrad iz trećeligaša Dubrave stigao na Poljud u zimi 2015., kada je imao 19 godina. Godinu dana ranije Juranović je bio dio natjecanja Nike Chance organiziranog za nogometaše amatere. Tada 18-godišnji Juranović čak je bio i pobjednik tog skupa amatera, pa je za nagradu otišao na završni turnir u London.
"Volio bih jednog dana obući hrvatski dres", rekao je presretni Juranović, kojeg su tada s klupe uživo gledali Mario Mandžukić i Mateo Kovačić, a tadašnji izbornik Niko Kovač došao je pozdraviti sve igrače.
Nije ipak Juranović na Poljud stigao zato što je bio pobjednik tog amaterskog natjecanja, nego kao najbolji igrač i veznjak Dubrave, koji puno radi za momčad, koji čini suigrače boljima, ali i puno zabija. Hajduk nije previše vjerovao u tog mladića i nije bio spreman Dubravi platiti 50 tisuća eura na ime razvoja (bila su to teška financijska vremena na Poljudu), pa je to napravio njegov tadašnji menadžer. Juranoviću je pak ponuđen ugovor od pet tisuća kuna mjesečno - manje od toga nije mu se ni moglo ponuditi.
Pregršt je kroz povijest bilo igrača koji bi u neki klub došli na mala vrata, u njemu brojem utakmica, kao i dobrim igrama ostavili dubok trag, a na kraju bi svejedno iz kluba izašli kroz neki od sporednih izlaza. Najkraće rečeno - klub ih nikada nije do kraja prepoznao, odnosno tretirao na način na koji su to igrači prezentacijama zaslužili.
Josip Juranović proveo je na Poljudu punih pet i pol godina. Njegove su u pravilu solidne, dobre i odlične igre redovito prolazile ispod radara. Hajduk ga iz teško objašnjivih razloga nije cijenio na adekvatan način, a takav je stav prevladavao i kod dobrog dijela medija i navijača. Sigurno velikim dijelom i zbog takvog stava kluba.
Debitirao je Juranović u travnju te 2015. protiv Rijeke i od tada je uglavnom bio standardni igrač udarne postave. Kako je Hajduk bio deficitaran na poziciji desnog beka, tako je Juranović bez premišljanja prihvatio tu ulogu, iako je uvijek bio veznjak.
"Nije moje da biram, to je posao trenera, moje je samo da igram i dam sve od sebe."
Kada pričamo o tretmanu nekog igrača u svlačionici, onda su novci jako važan parametar. Juranović je uvijek bio na samom dnu po plaći koju je primao. Pune dvije godine igrao je za tih doista mizernih pet tisuća kuna. Iako standardan i važan dio momčadi, nikako nije stigao red za razgovor o njegovoj plaći. Premda se u Hajduku blagajna već bitno popunila pa su njegovi suigrači imali i po 20-tak tisuća eura mjesečno. Ili 30 puta više od njega. Juranović, međutim, nikada nije podigao glavu ili povisio glas. Samo je radio još žešće, te igrao sve bolje.
Nakon pune dvije godine plaća mu je porasla na 21 tisuću kuna mjesečno u bruto iznosu. Što je značilo da njemu ostaje oko 16 tisuća kuna. Sada je bio "samo" 10 puta manje plaćen od onih iz prvog reda. A bio je već tada oslonac momčadi, te povremeni reprezentativac, a po skromnom mišljenju ovog novinara i najbolji igrač Hajduka na razini sezone. Dok su drugi imali uspone i padove, on je uvijek igrao s daleko najviše sprinteva na utakmici.
Osim velike skromnosti i spremnosti da podnosi financijsku nepravdu, priroda je Juranoviću podarila i nevjerojatnu sposobnost trčanja. Dok bi suigrači tražili zraka nakon dva duža sprinta, Juranović ih je mogao ponavljati koliko je god trebalo. I nije postojala situacija u kojoj bi odustao od te trke.
U vrijeme korone, tamo negdje u travnju 2020., napisao sam tekst o Josipu Juranoviću kao mladiću koji je istinski zaslužio Hajdučko srce. Dečko iz Dubrave iz dana u dan je na terenu pokazivao kako se Hajduk doista voli. Uvijek ja 100 posto, uvijek sa 100 posto srca u utakmici i na treningu. Zahvalnijeg i boljeg igrača Hajduk tada nije imao. Nažalost, mnogi to nisu bili u stanju shvatiti. "Shvatit će kad ode, jer takvi su igrači prava rijetkost...", bila je rečenica s kojom sam tada opisao Hajdukov doživljaj Juranovića.
Danas Juranović iza sebe ima 27 utakmica kao član reprezentacije. Igrao je na dvije utakmice na Euru prošle godine i šest sada u Kataru, kada se okitio svjetskom broncom. Darijo Srna ih ima daleko više, ali legendarni kapetan napustio je Poljud kao krilni igrač, a ne kao desni bek što je postao igrajući za Šahtar. Ivan Strinić ima 49 nastupa za Vatrene, srebro iz Rusije, impresivnu inozemnu karijeru, ali on je bio lijevi bek. Također daleko najbolji kojeg je Hajduk imao u zadnjih 30 godina. Zanimljivo, i on je godinama bio osporavan po pitanju klase.
Juranović još nije dosegao Strinićevu klasu, ali po svemu što je pokazao u Kataru jako mu je blizu. Strinić je četiri godine po odlasku iz Hajduka igrao za Dnjipro, prije nego što ga je prepoznao Napoli. Juranović je nakon godine dana u Legiji iz Varšave već godinu i pol dana igrač Celtica. Legija ga je Hajduku platila 400.000 eura, da bi ga u Škotsku proslijedila za 3 milijuna. Celtic će ga prodati ove zime, iznos će svakako nadmašiti 10 milijuna eura. Svi su na Juranoviću financijski sjajno profitirali osim Hajduka...
Da se na SP-u dijeli nagrada za igrača koji je najviše iznenadio s obzirom na vrijednost koju je do tada imao, Juranović bi bio jako visoko u poretku. Kada mu je u utakmici protiv Kanade Alphonso Davies u startu utakmice "zapalio", već je bilo podsmjeha. Gdje ste našli tog Juranovića? Kao da isti taj Davies već nije pretrčavao desetke klasnih i daleko iskusnijih bekova nego što je to Juranović.
Međutim, takvog borca ni taj sprinter Davies nije uspio slomiti. Do kraja utakmice puno je više tražio prolaz kroz sredinu, jer mu je Juranović zatvorio bok, kao i svima protiv kojih je kasnije igrao. Da bi protiv Brazila demonstrirao sve što jedan bek može pokazati na najvišoj razini. Najprije je uštopao Viniciusa, da bi kako je utakmica odmicala pokazao zadivljujuću moć i brzinu u napadačkim akcijama.
Dovoljno da europski klubovi krenu u akciju. Real Sociedad javio se prvi, ali Celtic je tada već znao da klub iz San Sebastiana teško može parirati ponudama koje će uslijediti. Juranovićevom menadžeru odmah se mobitel užario od poziva.
Vidjet ćemo gdje će Juranović završiti, ali znamo da su se o njemu pomno raspitivala tri europska velikana - Barcelona, Manchester United i Borussia Dortmund. Igrač koji može onako odigrati protiv Brazila, može igrati protiv bilo kojeg suparnika na svijetu. Posebno kad malo zagrebu u Juranovićeve izvedbe u dresu Celtica, ili u ostalim utakmicama za Vatrene. Takav broj sprinteva u oba smjera ima malo desnih bekova u svijetu. Nema ih puno koji su sposobni ući u sredinu terena te odigrati opasno dodavanje napadaču. Juranović to može. Centaršut mu je dobar, kao i igra u obrani, posebno kad se analiziraju taktički segmenti.
Napokon, Juranović je standardni član Vatrenih, ima 27 godina što znači da je pred njim još dosta godina vrhunskog nogometa. U nekim drugim okolnostima takav bi igrač stajao barem 30 milijuna eura, a aktualni kupci znaju da će ga morati platiti između 10 i 15, što je veliki poput. I sjajan omjer uloženog i dobivenog.
Katarska priča Josipa Juranovića možda nije filmska, ali bila je impresivna. I konačna potvrda da život uvijek pronađe način da nagradi onog tko to zaslužuje i to ima dovoljno strpljenja čekati taj trenutak. Popularni Jura čekao ga je godinama, ali nikada se nije žalio. Tražio je samo priliku i malo više vjere. Zlatko Dalić mu je u reprezentaciji pružio sve što je trebao, stao je iza njega, a Juranović mu je to vratio.
I sada će to naplatiti na pravi način, jer takvim je igračima mjesto na najvećim pozornicama. Josipe, dobro došao među velike igrače...