Zgodno je bilo poslušati stavove Joška Gvardiola. Mlad igrač, 20 godina, igra drugi veliki turnir u godinu i pol dana. Na prvom su mu neki spočitavali kvalitetu, na drugom ga tretiraju najboljim mladim stoperom na svijetu. Nogomet je poligon krajnosti, pogotovo u nas.
Gvardiol je, slično kao i Majer, ali i kao drugi igrači, samokritički tretirao nastup protiv Maroka. I eto, više manje sve slično kako su to, među inima, istakli mediji. Koji na valovima virtualnih zbilja, uglavnom slove za sijače negative u reprezentaciji. To tako ide, kad je pozitivan ishod sve je dobro. Kad očekivanja nisu ispunjena, onda su mediji dežurni krivci. Prije četiri godine kada je Hrvatska šampionski jedrila u Rusiji, HRT-ova Zabivaka proglašena je emisija godine. Sada je, i uz nulu sa Marokom, Qatara od starta tretirana očajnom HRT-ovom pričom o Mundijalu. Uglavnom, krajnosti, gdje god se okrenete, uz sada već uobičajenu dominaciju negativnih okvira...
John Herdman je Englez, ima 47 godina, i vođenje Kanade na svjetskom prvenstvu mu je vjerojatno posao karijere. Nakon uzbudljive utakmice sa Belgijom okupio je svoje demoralizirane igrače i odmah ih je počeo motivirati kako bi što odlučniji bili za iznimno važan dvoboj sa Hrvatskom. Sintagma "sje... ćemo Hrvate" izazvala je lavinu negativnih komentara na račun kanadskog izbornika. Kao iskazuje na prostački način veliko nepoštovanje Hrvata i Hrvatske. I kao, to će sada biti silno veliki motiv Vatrenima da mu pokažu što zaslužuje...
U virtualnim zbiljama, koje su u doživljaju postale u najmanju ruku (strašno) snage realnosti, često se hrani to nezasitno tržište umjetnim "senzacijama". Ova sa kanadskim izbornikom jedna je od takvih. Neš‘ti uvrede svehrvatskom ponosu. I neš‘ti prostakluka. Otkad postoji nogomet, retorički folklor, u što spada i psovka, sastavni je dio vokabulara. Otkad je trenerskog poziva, postoji motivacijski govor igračima, a praktično ne postoji trener, i govor, koji nije imao psovku i pripadajuću sintagmu. Tko se bavio nogometom (sportom) to znade. Kad bismo navodili, čak i sa službenih press brifinga, što su sve naši treneri i igrači sočnim retoričkim kovanicama istakli o suparnicima, onda bi cijeli svijet bio protiv Hrvata. I svi bi snagom te "motivacije" sigurno pobijedili Hrvatsku. Ah...
Dok svijet javnosti (tu ne spadaju samo mediji) nije dobio pravo ulaza u do ne tako davne svete prostore momčadi, nije imao konkretan uvid kako se u svlačionicama i ostalim prostorima živi nogomet. Postojale su brojne priče i mitovi. Činjenica je da je bilo svega. I tučnjava trenera sa igračima, i vješanja omraženog trenera na vješalicu, gađanja predmetima u i pored igrača. Svađe, rabijantni tonovi i psovke, dio su scenarija tih prostora. Psuju i u filmovima, na kazališnim daskama, sada već poslovično i u mainstream medijima. Gotovo da je neutralna psovka postala normalni dio normalnog vokabulara, odnosno izgubila pojav prostačkog izraza.
Za Herdmanov motivacijski govor ne bi se znalo da nisu primat preuzeli moderni alati i procedure medijske pratnje. Što bi se promijenilo u kontekstu hrvatske motivacije da nisu čuli tu "uvredu" izbornika idućeg suparnika? Nadamo se da Vatrenima nema većeg motiva od pobjede, odnosno da njome razvesele milijune svojih navijača, pa im u tom smislu nije bitna benigna postavka Herdmana. Kako je netko dobro kazao, taj govor više ukazuje na bildanje samopouzdanja Kanade te istodobno na bojazan od Hrvatske. Što zapravo odaje najveći respekt njenoj vrijednosti. Bila bi druga stvar kada bi suparnički trener omalovažao igru i vrijednosti Vatrenih.
Primjerice, kako je veliki Johan Cruyff kao trener Barcelone učinio 1994. godine pred finale Lige prvaka sa Milanom. U toj sezoni Talijani su se mučili, 4 remija od 6 utakmica u grupi, od toga 3 puta 0:0. Barcelona je spektakularno igrala do finala, punila mreže. Cruyff je uoči utakmice dao intervju La Gazzetti dello Sport i kazao da je Milanova igra nedostojna aspiranta za prvaka, tipična talijanska dekadencija i muljanje za ostvarivanje cilja. Fabio Capello je izrezao članak i stavio ga na ploču u svlačionicu. To je bila, kazao je, najbolja motivacija njegovih igrača, koji su u finalu pomeli Barcu 4:0, a Cruyff je odlučio prestati trenirati...
Razlike su očite, ali danas je svijet javnosti tako kodiran, da banalnost dobiva snagu drastičnog, i obrnuto. Potpuno je poremećen odnos realnosti i konstrukcija, što kao posljedicu imamo snaženje izmišljenog prema istinitom. To ne samo da nam otežava prepoznavanje realnosti, nego navodi u krive zaključke, čije posljedice onda generiraju probleme u zbilji.
Nažalost, kako bi se dodvoravalo jahačima virtualnih zbilja, čak se i u (nekad) ozbiljnim medijskim platformama, (nekoć) ozbiljni analitički pristup podredio virtualnom odjeku, a ne kvaliteti.
Pa se onda izražene banalnosti o primjerice plaćenim "navijačima" nametnu kao lajt motiv nečega što bi trebalo osvajati pažnju stručnom raspravom. Zbog općeg dodvoravanja virtualnom mnijenju nogomet, kako nam sugerira i Katar 2022, kao da postaje sporedna stvar Mundijala. Nogomet je toliko postao globalno snažan, da je svim sferama izvan njega postao medij za ostvaranje svojih interesa. Nogomet je u svojoj velikoj moći počeo jesti sam sebe...