Bili su prvi koji su osvojili dva naslova svjetskog prvaka zaredom. Istina, bilo je to 1934.i 1938.godine, u drevno nogometno vrijeme. No, ne mijenja na stvari, tim prije što su Talijani između, 1936., osvojili i olimpijsko zlato. Samo jedna zemlja, Brazil iz 'ere Pele', obranio je titulu (1958-1962.), pa je jasno zašto je Italija u 2022.godini doživjela šok nad šokom.
Prvi puta u povijesti Mundijala i talijanskog nogometa, Azzurri će dva prvenstva zaredom biti gledatelji! Kao i prije 5 godina, kada su u play offu izgubili sa Šveđanima, tako su Azzurri ovaj put u repesažu poraženi od 67. reprezentacije po FIFA rejtingu, hrabre i borbene Sjeverne Makedonije! Malo je reći da je gol u 2.minuti sučeve nadoknade (od pet ukupno) slomio Italiju. Činjenica da je autor pogotka na stadionu Barbera u Palermu bio Vladan Trajkovski, koji je igrao za tamošnji klub od 2015.-19., samo je podsjetio Talijane na težinu jedne od velikih trauma, one iz 2002.godine. Tada je, da podsjetimo, Italija ispala sa Mundijala od domaće Južne Koreje, a strijelac gola odluke bio je napadač Perugie, Ahn...
Na stranu bizarnosti (pre)tužne večeri za Apenine, a povijesne sreće za navijače Sj. Makedonije, ostaje stvarnost koju je jako teško asimilirati u medijskom prenapučenom prostoru talijanskog nogometa. Prije samo osam mjeseci svi zajedno, reprezentacija, savez, mediji i navijači bili su opijeni fantastičnim uspjehom osvajanja europskog naslova. Neočekivanog, ali po igri i hrabrosti za nadigravanjem, kao i konkretnosti u učinku, Mancinijeva je Italija taj naslov zaslužila. Ne puno više od drugih konkurenata, ali svakako nije ništa nikome otela. Ponajmanje Englezima koji se silno sada raduju novom debaklu Azzurra.
Još lani, dok su fanfare dugo odjekivale nakon Wembleya, potom na bezbroj političkih, sportskih i lokalnih "običnih" prijama, dok su se analitičari utrkivali u hvalospjevima modernoj reprezentativnoj priči Roberta Mancinija i prijatelja mu suradnika Gianluce Viallija, jedan dežurni "filozof i cjepidlaka" titrao je živce široj javnosti.
"Ovo je fantastičan trenutak za naš nogomet, melem za mnoge rane. No, bit će jako loše ako njime pokrijemo stvarnost naših nogometnih problema. Trebamo iskoristiti ovaj uspjeh da moderniziramo nogometnu ideju u našoj zemlji, od vrha do dna..."
Arrigo Sacchi, koji nerijetko odaje dojam da uvijek ima nešto negativno naći i onda kada sve izgleda pozitivno, bio je veliki stručnjak. Inovator nogometa i tvorac jedne od najmoćnijih momčadi u povijesti nogometa, AC Milana iz druge polovice 1980-tih i početaka 1990-tih. Kao i svi tvorci remek-djela ostao je pod preteškim bremenom životnog mu uspjeha, jer se teško ikad dogodi da takvi revolucionari igre ponove nešto bolje. Sacchi je cijenu platio "unutrašnjim sagorjevanjem" i pritiscima depresivnih mu faza, zbog čega se u dobi od 54 godine povukao sa klupe. No, osim velikog arsenala znanja i razumijevanja nogometne igre, Sacchi je zadržao svoj stručni integritet i neovisnost u stavovima. Zbog toga govori što misli i vjeruje, uslijed čega je samo dodatno pojačao animozitet kako u javnosti tako i stručnim krugovima.
Arrigo Sacchi je, kako se pokazalo ove večeri u "njegovom" Palermu (tamo je izgubio od Hrvatske prvu kvalifikacijsku utakmicu za EP 96' i prvu nakon izgubljenog finala na Mundijalu 94), dobro procjenjivao stanja. Pobjeda Italije na EURU 2020/21 potvrdila se kao izuzetak koji potvrđuje pravilo o stagniranju, i gdje god nazadovanju nogometa na Apeninima. Prije toga je ispala sa Mundijala u Rusiji, u dvije utakmice sa Šveđanima, nakon toga je eliminirana od Sj. Makedonije u jednom meču. Simbolika tih debakla je gotovo pa nevjerojatna činjenica da Italija u te tri utakmice play offa nije postigla niti jedan pogodak! I tu počinje priča o limitu talijanskog nogometa, pogrešnom putu calcia koji se kroz krive strategije klubova tako drastično reflektira na neuspješnost reprezentacije.
Jer kako kaže Sacchi, u jednom turniru, koji je ograničeni period inspiracije i posebnih emotivnih faktora, može se napraviti čudo. U kontinuitetu se to neće dogoditi. To ukazuje sudbina reprezentacije, a pogotovo sudbina talijanskih klubova, koji od 2010.godine, i Interova naslova, nije ostvario niti jedan zapaženiji naslov u Euro konkurenciji. Nekad najjača liga svijeta, uzor cijeloj Europi, ostala je zarobljena u shvaćanjima i pristupima utemeljenima 1960-tih godina. Europa juri i diktira neke druge ritmove, Italija i dalje priča, stoji i vjeruje da će samodopadnost pokriti sve njene probleme...
Poraz Italije, koja je prije osam mjeseci pokorila Europu i oduševila svijet, dogodio se uz teško razumljiv strah igrača. Kao da su bili u grču i sve što su pokušavali djelovalo je kao da su im kugle vezane za noge. Italija nije imala rješenja za čvrsti defenzivni blok Makedonaca. Ona nije imala ideju igre, a ni inspirativnog pojedinca koji će potezom prelomiti opsadu gostujućeg gola. I Sjeverna je Makedonija banalizirala su tu priču o statistikama u nogometu. Jer Italija je imala 65% posjeda, 32 udaraca, 16 kornera, ali je SJM pobjedila. Zato jer Ciro Immobile kao devetka nije postigao gol već 7 utakmica. Zato što Insigne i dalje pokazuje kako ne uspijeva od talenta sazrijeti u zrelog igrača, koji će garantirati određene učinke. Jorginho je postao normalan igrač, Donnarumma se izgubio u PSG-u i više ništa ne može obraniti...
Ako nemaš strijelca onda na višim razinama nogometa ne možeš iskoračiti...
Italija, zemlja G8 nogometa, pobjednika Mundijala, jedina je koja neće biti prisutna u Kataru. Po drugi puta zaredom dobili su zvonki šamar uvjerenju da su kao četverostruki prvaci svijeta (Brazil, 5, Njemačka 4) predodređeni za velike stvari. Italija se mora mijenjati, problem je mentalitet, sve manji broj talenata nogometa, sve više stranaca čak i u omladinskim kategorijama. Ako ni ovaj put ne shvate koji je njihov problem onda će sjaj Azzurra tako izblijedjeti da se više nitko neće skandalizirati ubuduće što ih nema na velikoj sceni. Za status nogometa u svakodnevici i kulturi Italije, to bi bila zastrašujuća evolucija ...
1. JALOVOST AZZURRA
U tri play off utakmice 2018/2022 nisu postigli gol! U kvalifikacijama su posijali bodove i zbog dva kaznena udarca koje je promašio sigurni realizator, Jorginho. Glavni napadač nije postigao gol 7 utakmica, alternative nema. Chiesa je ozlijeđen. Inicijativa u polju je sekundaran pojam kada nema realizacije.
2. MANJAK IGRAČA ZA REPREZENTACIJU
Nije slučajno da izbornici nemaju širok izbor reprezentativne kvalitete. Klubovi nastavljaju kupovati strance, ima ih sve više i omladinskim momčadima, talijanskih igrača odnosno onih koji mogu biti pozvani u selekciju sve je manje. U Italiji mladi dobivaju puno manje prilika, i kasnije, nego u drugim ligama petice.
3. OPSESIJA REZULTATA
Niti jedna europska zemlja, čak i izvan petice, ne pokazuje takvu opsjednutost rezultatom. U Italiji se sve procjene i ocjene temelje na rezultatu i trenutku. Zato nema strpljenja za nove mlade trenere, nove ideje, mlade igrače i duže projekte. Posljedica svega je staromodna sportska politika, koja bitno strateški odudara od Engleske, Španjolske, Francuske ili Njemačke.
4. RITAM DRUGE BRZINE
Do prije 15tak godina talijanski su klubovi bili protagonisti borbe za europske tronove. Već 12 godina su statisti. Razlika ritma igre na Apeninima i u Europi je drastična. Kod Talijana se igra sporije, suci stalno sjeckaju igru, a igrači i treneri stalno s njima pričaju, polemiziraju, prekidaju igru. Ritam zato bitno zaostaje za Europom.
5. DEKADENCIJA KULTURE
Od promocije catenaccia Italija je gradila uvjerenje o prioritetu destrukcije suparničke a potom konstrukcije svoje igre. Teško se mijenja taj mentalitet, iako ima faza (recimo Sacchijeva, Sarrijeva...) kada treneri hrabrije promiču ofenzivu i napadačku kreaciju.
Kultura natjecanja ostala je zarobljena faktorom "osiguranja svog gola". Dekadencija tog mentaliteta danas je generator pomanjkanja ideja i praćenja europskih ritmova.