Luka Modrić najveći je hrvatski nogometaš svih vremena, to nikome nije dvojbeno još od 2018. i njegove Zlatne lopte, no Hrvatska nakon Katara ima osmoricu s dvije medalje sa svjetskih prvenstava. Srebro u Rusiji i broncu u Dohi osim Modrića osvojili su Ivan Perišić, Dejan Lovren, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić, Andrej Kramarić, Dominik Livaković i Domagoj Vida. Gdje je njihovo mjesto u hrvatskoj nogometnoj povijesti? Ako je Modrić broj 1, koje pozicije oni zavrjeđuju?

Kao što će za pojedine igrače, trenere, novinare i svjedoke toga vremena Pele biti vječni kralj nogometa ma što netko učinio nakon njega, pa i ispred svih Messijevih zlata i rekorda iako je današnji nogomet daleko napredovao u odnosu na pedesete i šezdesete, tako i u Hrvatskoj nedostaje prava valorizacija sjajnih dometa reprezentacije i njezinih aktera.

U ljeto 2020. godine Sportske novosti imale su žiri od desetorice nogometnih ljudi koji su birali najbolje svih vremena. Ispalo je da smo imali dvije sjajne generacije i Luku Modrića. Da su Davor Šuker, Zvonimir Boban, Alen Bokšić, Robert Prosinečki i njihova momčad iz devedesetih bili najslađi šlag i vrhovna kvaliteta, da su njihovi dometi i karijere iznad svih osim Modrića, te im je al pari bila jedino ekipa iz četrdesetih i pedesetih: Bernard Vukas, Stjepan Bobek. Branko Zebec, Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski....

Davor Šuker

GERARD CERLES Afp

Svjetski doprvaci Mario Mandžukić i Ivan Rakitić dobili su pokoji glas, ostatak ruskih heroja praktično nije ni postojao. Kao da je Modrić igrao sam.

Više argumenata

Četiri godine kasnije dio ruske postave potvrdio se u Kataru s još jednom medaljom, broncom kakvu su imali Boban i društvo 1998. godine. I što sad? Hoće li hrvatska javnost i struka konačno priznati da živimo najbolje dane hrvatskog nogometa i da su njegovi protagonisti u puno većem broju zavrijedili da ih se tretira korifejima sporta u Hrvata? Da nije Modrić jedini kojem je mjesto među deset ili dvadeset najvećih.

Nije li objektivno i pošteno reći da su u tom rangu i Rakitić i Mandžukić a i zar sada nakon 2022. s još više argumenata ne treba cijeniti Perišića, Lovrena, Brozovića i Kovačića koji osim fantastičnih dometa s nacionalnom vrstom imaju u sjajne klupske karijere kao potvrdu potpunosti klase. Modrić je kralj, Davor Šuker kao Zlatna kopačka Francuske 1998. ostaje broj 2, no je li kucnuo čas da se Ivanu Peršiću prizna da mu je mjesto u TOP 10. Ili možda čak Dejanu Lovrenu, a ako ne onda u TOP 20? Ili Mateu Kovačiću? Ili Marcelu Brozoviću? Ili oni to nisu? Koji su kriteriji i činjenice koji pokazuju suprotno?

Asovi od prije sedamdeset-osamdeset godina bili su karizmatični igrači svojega doba kad nisu postojali televizijski prijenosi te su ih i najpedantniji pratitelji nogometa gledali svega nekoliko puta godišnje, neke više druge možda jednom-dvaput ili niti jednom. No mit se o njima s vremenom pojačava i postaju sve veći. Pogotovo se to odnosi na Vukasa.

Na tradiciji koju su stvarali dijelom se bazira i današnja snaga hrvatskog nogometa, imali su dva olimpijska srebra i bivali herojima jugo-lige, ali na svjetskim prvenstvima krajnji im je domet ostao prolaz skupine, gubili bi u četvrtfinalu, a da nije bilo nekih revija kad su igrali za krnje reprezentacije Europe i Svijeta, što bi im se uopće vadilo kao međunarodnu potvrdu makar i nalik na razine Vatrenih? Ništa, a niti ti ekshibicijski susreti to nisu bili. Kao zvijezde, idoli navijača te velemajstori lopte bili su face, spomenuti su nosili igru Hajduka i Partizana, no to nije bio vrh nogometa u Hrvata. U međuvremenu novi naraštaji nadmašili su ih i s tri medalje oni su istinska krema. Ćirini i Dalićevi odličnici.

Ivan Perišić

ODD ANDERSEN Afp

Rang ljestvice

Možda će trebati više vremena, vjerojatno će distancom od svih tih dometa i rejting njihovih aktera u očima “javnog suda” samo rasti, sigurno nije lako napraviti popis deset ili dvadeset najboljih jer svako vrijeme nosi svoje, nogomet se mijenja, igrači imaju različite okolnosti, šanse, putove, ali i adute s kojima su postali zvijezde, no nakon Katara bio bi konačno red da se počnu drugačije slagati rang ljestvice. Da Hrvatska većem broju junaka Rusije i Katara nakloni za grandioznost rezultata koje su napravili. Ne samo Modriću. Pogotovo što Luka nikad nije bio one man show. Baš suprotno.

Nadamo se da će nam nogomet i dalje biti šampionski, da će Vatreni donijeti još medalja, da će se obistiniti najave Luke Modrića o prelasku sa srebra i bronci na zlato te će se afirmirati i pojaviti novi lučonoše. Već je stigao Joško Gvardiol koji je po gotovo svima u najboljoj momčadi Svjetskog prvenstva, Dominik Livaković je po nekima prvo vratarsko ime, iako je FIFA izabrala Argentinaca Martineza, nominacija za vječne liste ima sve više, polemika će uvijek biti, to samo govori da se imamo s čime hvaliti. No, potrebna nam je poštena i objektivna valorizacija.