U ponedjeljak navečer sreli smo argentinske novinare, pjevajući su ušli u medijski centar dok su Messi i ekipa već letjeli prema Buenos Airesu. Vukli su torbe, Mundijalu je kraj. U noći s utorka na srijedu u 2.25 ujutro letom Qatar Airwaysa za Zagreb bio je termin povratka posljednje skupina akreditiranih Hrvata na Svjetskom prvenstvu – desetak novinara, kamermana i fotoreportera. Zastor je spušten. Doha i Katar vraćaju se normalnom životu. Nitko više ne viče "Metro, this way...", bine i prepreke nestaju, oznake se spremaju u skladišta. Čovjek koji radi za ovdašnju vladu zamolio nas je za dvadesetak sekundi pozornosti – kako vam je bilo na Svjetskom prvenstvu u Kataru, glasila je njegova znatiželja. Hvala na pitanju, dobro!
Iza nas koji smo krenuli na put 14. studenoga u Rijad, to je 37 dana arapskog poluotoka. Nakon 39 dana Rusije s Vatrenima prošli smo još jedan put za pamćenje i vječno prisjećanje. Drame i veselja.
Rusija i Katar kao braća su po organizaciji. Sve su učinili da gost bude zadovoljan, unutar svojih zakona na koje su žmirili koliko su god smatrali primjernim. No, Rusija i Katar ipak su dva svijeta različita...
Za novinara koji je pretežno radio nogomet, kojem zadaci nisu bili pustinja, roboti koji jašu deve ili turniri navijača, Katar je bio mlin koji non-stop melje. I mnogima drugima je bilo tako jer prvi put, i pitanje je kad opet, nogometno SP organizirano je kao Olimpijske igre - jedan centar i borilišta. Samo su selo zamijenilo hoteli i kampovi reprezentacija.
Katar je na dan finala doživio prometni kolaps, dotad je funkcionirao kao švicarski sat, metro i cestovni promet išli su kao po špagi, a brojni ljudi u plavim trenirkama na svakom su vam koraku pokazivali kamo krenuti, nudeći odgovore na sva pitanja. No, u jednom nije mogao parirati ranijim prvenstvima. Imao je najmanje stranih navijača valjda od Meksika 1986. godine ili čak Argentine 1978. godine. Na vrhuncu ih nije bilo istodobno preko pola milijuna, a pitam se je li i toliko. Drugo je što su jedni odlazili, drugi dolazili... U Dohi je kronično nedostajao pravi nogometni štimung.
Ovdašnji šerijatski zakoni mnogo toga zabranjuju, ali hoteli su legla prostitucije i alkohola, tko je želio toga nije manjkalo. No, opušteno navijačko ozračje na trgovima i po uličnim barovima, koje je nukleus atmosfere, nikad nije išlo bez da se nešto popije, zato za provode iz Rusije Katar nije bio ni sjena. Kad se u Red Lineu nađe najjeftinije pivo po 60 kuna, a drugdje je 90 ili čak do 150, zna se za koga je. Prosjek godina hrvatskog navijača na velikom natjecanju nikad nije bio viši. Mnogi su u umirovljeničkom dobu prvi put došli na Mundijal...
Svjetsko prvenstvo pokazalo se idealnom šansom odvažnim starletama i influencericama poput Ivane Knoll, koju je ona sjajno iskoristili i, za razliku od bronce Vatrenih, odnijela zlatnu medalju. Izazovnim odijevanjem pred šeicima postala je ikona zapadnog svijeta, hit medija, a broj pratitelja na Instagramu popeo se sa 300 tisuća na 3,4 milijuna. To je čak i nogometnog novinara poput mene natjeralo da je posjeti u njezinoj sobi hotela The Curve kako bismo nakon vrućeg foto-sessiona koji je imala s Tomom Dubravecom napravili intervju. Ivana je bila očiti izazov za dvije Argentinke, koje su na finalu otišle korak dalje i pojavile se u toplessu. Pred emirom. No, Katarani su bili "kul", nakon početnih pogrešaka sve su puštali samo da bi Gianni Infantino kazao: "Ovo je najbolje Svjetsko prvenstvo ikad".
Više od mjesec dana "skakao" sam s lokacije na lokaciju, kampovi, stadioni, navijačke zone, medijski centri, hoteli...i nisam imao niti jednu problem, niti jednu neugodnost. Osim na dan finala kad je bio državni praznik i svi su izletjeli na ulice. Kad čujete da je u stampedu u nekoj nama dalekoj zemlji poginulo toliko i toliko ljudi, pitate se kako. Jedan pokušaj ulaska u metro stanicu 18. prosinca dao mi je na to jasan odgovor. Pred sobom sam gledao rulju kako se zalijeće, pa iz sve snage guraju one ispred sebe po pokretnim stepenicama preko dolje. Uhvatila me jeza. Da je netko pao, pregazili bi ga kao šleper žabu.
Katar jer pun došljaka, najviše iz azijskih zemlja poput Indije, Pakistana, Bangladeša, Nepala... i svima skupa kulturološki puno toga nedostaje. Nema šanse da se šetnicom jednom stranom hoda u jednom smjeru, a drugom suprotno. Ne, svi frontalno jedni na druge... Za zebre se vjerojatno pitaju čemu služe, jer ono što se sigurno nikad ne dogodi je da bi auto stao pred njom. Majke s malom djecom pretrčavaju avenije. Neboderi i tornjevi se sjaje, a semafori za pješake rijetki su kao kiša u pustinji...
Nekoga je u Kataru dobro zabavio safari, druge kupanje na pješčanoj plaži Katare, jednog od najljepših kutaka grada gdje su more i sunce povezani sa starinom, amfiteatrom, trgovačkim centrima i galerijama, no meni su utakmice Vatrenih bile sve. Mnogo sam se puta pitao kako uživati u Hrvatskoj kad je sve muka, drama i neviđeni stres. No, na kraju, kad eruptiraju emocije, to se zaboravi u času.
Pamtit ću vrlo mali broj hrvatskih novinara, je li to slika poslovanja naših medijskih kuća? Osim televizija i javnog radija bilo nas je svega 12, a odlaskom nekih niti toliko. Čudili su se kolege iz drugih zemalja, nije im bilo jasno da tako moćna reprezentacija ima tako skromnu pratnju. Posebno Srbi kojih je stiglo preko četrdeset, a mnogi su ostali do finala, iako njihova nacionalna ekipa nije prošla skupinu. Desetak ih je bilo uz Hrvatsku u stopu, od prvog do zadnje utakmice.
Zaslužili su priznanje za posvećenost Vatrenima. Ostat će nam u sjećanju i pogledi brazilskih reportera kad smo kolega i ja došli u njihov kamp uoči četvrtfinala i poručili - ovo vam je posljednji trening u Dohi. Neki su reagirali s podsmijehom, drugi ostali zatečeni. A mislili su da će biti prvaci. Sreli smo ih u dizalu nakon utakmice na Education Cityju. Samo je jedan digao glavu, ostali su gledali u pod. Što smo vam rekli? Bili su bez riječi.
Hrvatska je još jednom nudila sliku s kojom smo se mogli ponositi, iako nam je nedostajalo više golova i jedna velika pobjeda iz igre kao 1998. nad Njemačkom 3:0 te 2018. nad Argentinom 3:0 i Engleskom 2:1 za potpuniji dojam, a sramotu sam osjetio jedino sam pred sobom kad sam više od sat i pol na Lusailu u medijskom centru sjedio s čuvenim Brazilcem Juniorom i ekipom s televizije Globo, a nisam ga prepoznao. Tek kad su već Maroko i Španjolska, koje smo gledali na televiziji uoči ogleda Portugal – Švicarska, pucali jedanaesterce, pomislio sam je li to on. Nakon što je otišao pitao sam drugog čovjeka za stolom koji mi je potvrdio. Čekao sam ga ispred lifta poslije utakmice...
Čovjek ima 68 godina i dosta se promijenio. Sve mi je to popravio Josip Juranović, koji je sredio mnogo mlađeg Juniora Viniciusa, a specijalno oduševio Marquinhos. Gledajući ga na čuvenoj utakmici velikog preokreta Real – PSG, kako spašava korner i poklanja gol Madriđanima, pitao sam se bi li to ikad napravio da je s druge strane ekipa za koju navijam. Eto najljepšeg odgovora – bi! Petkoviću je asistirao da izjednačimo, pa pogodio vratnicu iz "penala". Što ćeš više!
I na kraju finale za koje su mnogi mediji ponudili anketu – je li to najbolja utakmica na svjetskim prvenstvima svih vremena? Koliko god mediji pozornosti posvećivali zbivanjima oko nogometa, iz Katara ću ipak najviše pamtiti utakmice. Messijevo zlato i našu broncu, te slavlje u Tahiti baru ekipe i navijača. Napokon bez kočnica. Dva prvenstva, dvije medalje, Amerika će brzo...
Na koncu, bitan igrač bio je i Marinko. Naša veza za osvježavajuće teme. Dvaput smo u hotelu Tourist otvarali i zatvarali "Hrvatsku kuću", čija je on bio glavna dostava. Kad se sve zbroji, bilo je to više od mjesec dana lijepog druženja. Hvala Marinku! Zagrepčaninu, inženjeru građevine iz Dohe.