Emocije su nas vraćale na 2008. Tada oko nas Turci, sada Argentinci, njihova sreća i galama novinara, oduševljenje na licima igrača, pa kasnije po gradu pjesma navijača. Deja vu. Oprostit ćete na subjektivnosti, ali neviđeno su mi išli na živce. Teško je nakon utakmica koje ruše snove... Barem su ovaj put argentinski igrači, tako i Messi, bili korektni i s respektom su se ophodili prema našima kad to već nisu nakon manje bitnog poraza u Nižnom Novgorodu 2018. godine.
Hrvatski igrači bili su slomljeni. Luku Modrića jedan je novinar pitao bi li prije Svjetskog prvenstva potpisao broncu. Odbio je pristati. Ne, Modrić u Katar nije došao po broncu, nego po zlato i takvo ozračje držalo je i nosilo reprezentaciju. Zato je razočaranje tako bolno.
Izrazi lica sve su govorili. Mateo Kovačić u grču na rubu plača, Dominik Livaković “zabetoniran”, Zlatko Dalić teško je skrivao koliko je pogođen, mlađi dečki kao da su im potonule sve lađe... Svatko poraz doživljava na svoj način, ali ovo nije bila izgubljena utakmica, nego mnogo više.
Pripremala se fešta, Mladen Grdović donio je u Dohu gitaru, na kraju od svega ništa. Muk, komorna atmosfera na večeri. Pojeli su i otišli u sobe. Sve je propalo. Izbornik Zlatko Dalić kazao im je:
- Glavu gore, učinili ste veliku stvar, sjajan rezultat o kojem će se pričati. Da nam je netko prije Svjetskog prvenstva ponudio polufinale, većina bi pristala. Na to budite ponosni. No, nismo gotovi, želimo se vratiti s medaljama.
Igrači su slušali i šutjeli. Bez riječi. Muk i tuga. No, i nakon najtežih poraza treba ići dalje.
- Najvažnije je da se psihički oporavimo - ponavljao je Modrić novinarima podno tribina Lusaila.
Da, to je sad ključno. I njemu, igraču koji je prošao tolike bitke, ovo je jedan od najtežih sportskih udaraca. On će sam reći gdje bi bio na rang-listi, dojam je novinara vjerojatno na broju 1. Sumnjamo da je ijedna izgubljena utakmica Luku pogodila više nego ova. To je vrlo vjerojatno bila njegova zadnja šansa da osvoji Svjetsko prvenstvo. S Hrvatskom to napraviti golem je pothvat, ali on je vjerovao. Zato je rano tako velika. I drugi su za njim povjerovali.
Za vrijeme sljedećeg Mundijala imat će 41 godinu i realno je da će mu u subotu na Khalifi biti posljednja utakmica na svjetskim prvenstvima. I zato nema vremena za kukanje, bude li medalja oko vrata sve će izgledati daleko ljepše. Zadovoljstvo zbog još jednog velikog rezultata Hrvatske izbit će u prvi plan.
Kad smo osvojili broncu 1998. slavili smo je gotovo kao zlato. Sad bi ova u Kataru u očima Hrvata bila daleko manja, ali nemojmo biti bahati. Argentinu valja zaboraviti i spremiti se jer što bi toliki drugi dali da mogu igrati za medalju.
U svlačionici nakon utakmice tišina se mogla rezati nožem, kako bi kazali neki. U izjavama su spominjali suca Orsata i kazneni udarac za koji su uvjereni da nije postojao, pogotovo da se takav sporan ne bi trebao suditi u najvećim utakmicama, ali u svlačionici i na večeri – šutnja. Nikome nije bilo do razgovara. Ni o čemu. Tu i tako pokoji komentar na suđenje i Argentince kojima u korektno čestitali.
Srijeda je bila teška, suci su izbili u prvi plan, izbornik je odlučio da odrade trening i misle na nogomet, iako im je nakon Japana i Brazila dao slobodno. Svašta se izgovorilo o penalu, ali pomoći nema.
Vatreni su pred još jednim ispitom karaktera. Sad trebaju pobijediti vlastitu frustraciju i dobiti još jednu utakmicu. Šok je ostao, fokusirati na novi susret nije se lako, ali do subotu će valjda biti u redu. Puno je teorija urote oko ove utakmice, neki se šale, drugi su smrtno ozbiljni, no kao i u uvijek u nogometu nove utakmice donose nove priče.