U kolovozu 2020. Josip Juranović s Poljuda je otišao u Legiu, prvaka države, ali je ipak bila "samo Poljska". Transfer je prema TM-u iznosio 400.000 eura s postotkom post-prodaje. Računalo se da će Juranović iz Hajduka otići za puno veći iznos, ali Bijele je napustio kako je i došao pet i pol godina ranije. Tiho, na sporedna vrata. Danas, 25 mjeseci kasnije Juranović je zvijezda Vatrenih, igrač koji je Juniora Vinicuisa spremio u mali džep. Logično se stoga pitaju mnogi kako je na Poljudu bio osporavani desni bek, a u dresu Vatrenih je oslonac, uzdanica, nositelj. U reprezentaciji je sve ono što u Hajduku nije bio.
Vrijeme očito nosi svoje, a tri sezone igranja u inozemstvu promijenili su Juranovića. U načinu razmišljanja, rada, te u konačnici, u izvedbi na travnjaku. Godina u Poljskoj, zatim dvije u Celticu pružile su mu veliko iskustvo, podigli razinu rada, a uz to je naraslo i samopouzdanje ulaskom u reprezentaciju gdje je već na prošlogodišnjem Euru iz postave istisnuo Vrsaljka. Već tada smo po Splitu slušali priče "a mi smo jedva čekali da ode".
U trenutku kada je odlazio s Poljuda nije u Hajduku pružao niti 50% ovoga što daje u reprezentaciji, ali ne treba zbog toga razapeti ni klub ni igrača. Legia i Celtic su dominantni klubovi u svojim državama, dok se u Hajduku godinama borio sa neimaštinom, a potom i sa neostvarenim najvišim klupskim ambicijama. Krenuo je od nule, došao u Hajduk kao igrač trećeligaša Dubrave i dugo se Juranovića promatralo u tom statusu. Na trenutku bi imao bljeskova, pokazivao da bi mogao krenuti strelovitom ulzanom putanjom, ali pritom je imao i peha sa ozljedama. U nešto manje od dvije i pol godine dosegao je vrhunsku razinu i to je dokaz da se radom i posvećenošću može napraviti velika metamorfoza.
Ali, da ne bi ušli u zamku pretjerivanja, mora se kazati, nije Juranović prvi koji je otišao iz Hajduka i poslije napravio karijeru za pamćenje. Uostalom, ima sličnih priča i u Maksimiru. Što se Poljuda tiče, Juranović je prošao sličan put kao i Nikica Jelavić koji je blistao u otočkim momčadima. Jelavić je 2007. otišao u belgijski Waregem sa dva nastupa za Vatrene. Pet godina kasnije otvorio je nastup Hrvatske na Euru sa pogotkom protiv Irske u ulozi "devetke" Kockastih. Postao je standardni reprezentativac igrajući u respektabilnoj karijeri za Everton, West Ham i Hull, zabijavši prethodno u dresu Rangersa, da bi na kraju stigao i do unosnog transfera u Kini. Svi su se pritom čudili "pa kako nije tako zabijao u Hajduku".
Nije bilo vrijeme, nije bila momčad, nije imao iskustva. Trebalo je vremena i prostora da bi dosegao klasu. Nije ni Oršić zabijao u Rijeci odakle je posuđene u Celje (!). Nije se snalazio u Speziji, da bi iz Koreje sa 26 godina došao do Dinama, kasnije i nastupa na Svjetskom prvenstvu. Je li Bologna vjerovala Petkoviću, pitaju li se danas na Dall‘ari "što smo propustili". Možda, jer za milijun eura prepustili su Petkovića Dinamu prije četiri godine. U svakom slučaju, i Petković i Oršić i Jelavić, svi su poput Juranovića priče za sebe. Svaki igrač ima vrijeme sazrijevanja, a Hajduk je Juranoviću puno pomogao da točno vidi što želi, i što može u karijeri. Uostalom, u Hajduku je dobio i kapetansku traku koju je nosio dvije sezone. U Hajduku je prošao veliku školu, zato danas zna da može puno. Jako puno.
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
"To što su napravili Argentinci je ružno i divlje! Nisam to doživio u karijeri". Tim je riječima nekadašnji reprezentativac Josip Šimunić komentirao ponašanje Argentinaca nakon pobjede nad Nizozemskom. Što je vidio na utakmici Hrvatske protiv Brazila, zašto će Vatreni slaviti protiv Argentine i mnoge druge stvari otkrijte u našem Mundocastu: