Hrvatska i Maroko u finalu Svjetskog prvenstva! Da je netko uoči natjecanja izrekao naglas prethodnu rečenicu, vjerojatno bi ga uputili u najbližu ustanovu koja nudi stručnu pomoć ljudima s "pogrešnim prosudbama". Danas, međutim, mogućnost da se Hrvatska i Maroko još jednom sastanu u Dohi ne zvuči nerealno. Iako i dalje izgleda nestvarno.
Zašto bi Maroko mogao doći do finala?
1. Vaha je barem na ovakav način zaslužio osjetiti finale
Marokanci slave Walida, a u zaborav guraju Vahida. No, utjecaj bivšeg izbornika iz utakmice u utakmicu sve je očitiji. Način na koji je Maroko limitirao Portugal, jednu od najjačih europskih momčadi (posebno u ofenzivnom smislu), doimao se impresivnim. Organizaciju igre, s naglaskom na defenzivni segment i tranziciju, aktualni izbornik nije mogao ustanoviti u dva mjeseca i tri prijateljska ogleda. To je neosporno Vahina ostavština. No, Regragui je momčad ojačao povratkom igrača koje je Halilhodžić otjerao i stvorio snažnu koheziju unutar skupine.
2. Najbolji Afrikanci, a zapravo su rođeni i odrasli u Europi
Maroko je sasvim atipična afrička reprezentacija. Osim što je 17 igrača rođeno izvan Maroka većina ih (čak 20) igra u europskim klubovima. Pa i ponajvećima (PSG, Bayern, Chelsea, Sevilla...). Iako formalno predstavlja afrički nogomet, Maroko ima europsku momčad. S kvalitetnim i taktički vrlo educiranim igračima. Konačno, reprezentacija koja je protiv Hrvatske odigrala neodlučeno, a s turnira izbacila Belgiju, Španjolsku i Portugal, svakako zaslužuje pozornost i respekt.
3. I dalje ih ne shvaćaju ozbiljno, pa zašto ne otići do kraja
S aureolom najuspješnije reprezentacije u povijesti afričkog nogometa (prvi u polufinalu Svjetskog prvenstva) Maroko u završnicu turnira ulazi posve neopterećen. Sve što se marokanskim nogometašima dogodi do kraja natjecanja, za njih je bonus. Istovremeno, većina marokanskih nogometaša "gladna" je međunarodne promocije. Čak i stožerni igrači reprezentacije, poput Hakima Ziyecha i Youssefa En-Nesyrija, koji predmundijalskih dio sezone nisu odigrali na očekivanoj razini.
4. Titule uglavnom osvajaju "domaćini"
Od preostale četiri reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, Maroko će jamačno imati najveću potporu s tribina. Desetak tisuća Marokanaca živi u Kataru. No, poznato je da Maroko ima bogatu dijasporu i na europskom tlu, posebice u Francuskoj, Belgiji i Španjolskoj. Mnogi će ovaj povijesni trenutak iskoristiti za - izlet u Dohu. Premda postoje antagonizmi između središnjeg i južnog dijela Afrike naspram sjevera kontinenta, Maroko će sigurno podupirati i brojni Afrikanci. A gotovo bezrezervno Maroko će navijanjem podržati cjelokupni arapski (odnosno muslimanski) svijet, kojemu ovaj Mundijal i predstavlja svojevrsnu promociju kulture i načina života.
Zašto bi Hrvatska mogla doći do finala?
1. Za naboj i strast koju nosimo nema granica
Nema igrača i momčadi na SP-u (i izvan njega) koje igraju s više strasti i nacionalnog naboja od Hrvata. Postoji floskula: "Hrvate mogu ujediniti samo dvije stvari - rat i nogomet". No, spomenuta misao nije daleko od istine. Postoji ogromna sinergija između nacionalne momčadi i hrvatskog puka. Kada reprezentacija pobjeđuje, gube se ideološke podjele i lokalni antagonizmi. Čak se i poskupljenja i pad životnog standarda lakše podnose. I kumice na placu pričaju o Modriću, Gvardiolu, Livakoviću, Juranoviću, Petkoviću, Perišiću...
2. Kvaliteta je na našoj strani, to već svatko zna
O veznoj liniji već su napisane doktorske disertacije. Bezrazložno je ulaziti u polemiku - jesu li Modrić, Brozović i Kovačić (kao cjelina) najbolji na svijetu? Kudikamo se bitnijom čini spoznaja da reprezentacija ima po linijama dobro izbalansiranu momčad: odličnog vratara, stopere, bekove... Čak i u napadačkom segmentu puno smo bolji nego bi to netko po kritikama i jadikovkama (kako nemamo pravog centarfora) mogao zaključiti. Momčad koja je izbacila Brazil sigurno može otići - do kraja.
3. Obiteljsko ozračje kakvog nigdje nema
Kroz skupinu (koju čine igrači i stožer) od četrdesetak ljudi izbornik Zlatko Dalić ostvario je san svakog hrvatskog političara. U svlačionici hrvatske reprezentacije (koja Daliću personificira svetište) nema podjela i razmirica. Ako ponekad i bude kakvo "iščašeno ponašanje" ili "privatno mišljenje", sve ostaje - u kući. Dalić inzistira na uzajamnom povjerenju, ali i obiteljskom ozračju, u kojemu se "purgeri" i "dalmoši" (naravno i svi ostali) grle i ljube, zajedno proživljavaju pozitivne i one druge emocije...
4. Odlučili smo, mi smo nogometna supersila
Prije SP-a Hrvatsku nitko nije vidio među četiri najbolja na turniru. Čak niti u rubrici - dark horse. Najčešće obrazloženje bilo bi: stara momčad, koja je zenit dosegla prije četiri godine. Međutim, ono što su mnogi sa strane vidjeli kao najveći hendikep, Modrić i društvo pretvorili su u prednost. Zadovoljstvo igranja za nacionalnu momčad, iskustvo i spoznaja o vlastitoj kvaliteti promovirali su nas u svjetsku nogometnu silu.