Provjerite gdje ste bili na današnji dan prije četiri godine. Pametni telefoni postali su do danas prepametni, nešto kao oni dežurni genijalci u društvu čije duboke opaske redovito ubiju svako spontano zezanje. "Hajde da vidim gdje sam bio", pristanem na igru u nedjelju ujutro. Fotogalerija me podsjeti da sam boravio u Parizu na dodjeli Zlatne lopte.
U društvu legendi
Sjećam se da sam se tog prosinačkog pariškog jutra počastio manjim hodačkim maratonom kroz centar Grada Svjetlosti. Vremena sam imao u izobilju, glamurozna ceremonija France Footballa na kojoj će Luka Modrić ući u društvo Lea Messija, Cristiana Ronalda, Zinedinea Zidanea i ponekog Michaela Owena bila je zakazana tek u terminu kasne soareje. I imao sam što vidjeti. Fotke na pametnom telefonu podsjećaju me da su buntovni Parižani danima razbijali izloge Fendijevih i Guccijevih dućana te da su usput cijele kolone automobila pretvorili u paljevine. Vidio sam prava automobilska zgarišta nevinih slatkih Renaulta koji nikad nikog nisu zgazili i Citroenovih karavana koji su samo održavali na životu obiteljske biznise. Na koncu sam kamerom ulovio i političku priču dana: na Place de la Concorde mlatili su se policajci i "žuti prsluci", koji su tih dana izgledali tako moćno da je Emmanuel Macron djelovao kao politički hodajući mrtvac.
Lekcije velesilama
Četiri godine kasnije džepnom pametnom dosadnjakoviću zahvaljujem na centaršutu za najavni tekst utakmice Hrvatske i Japana. Jer, narativ jedva da se mrvicu promijenio. Ako krenemo straga, Macron ni danas ne izgleda previše živahno, iako daje sve od sebe ne bi li zamijenio Angelu Merkel na dužnosti političkog frontmana Europe. Ali u kontekstu utakmice zanimljivije je ono što se događalo sa "žutim prslucima". Ako dopustite malo političke nekorektnosti, oni su ovdje ekvivalent "žute opasnosti" iz nekih davnih geopolitičkih projekcija. Sjetit ćete ih se čim u pamćenje dozovete klasik "Tko pjeva zlo ne misli" i onaj prizor kada tronuti Franjo ženi pred spavanje objašnjava da će "žuta rasa osvojiti celi svet". Agresivno i beskompromisno poput "gilets jaunes" pokreta, koji je u prosincu 2018. kamenicama i molotovljevim koktelima bombardirao izloge najskupljih dućana, Japanci i Korejci danas granatiraju velesile svjetskog nogometa. Japan je pobijedio Njemačku i Španjolsku, a Južna Koreja izborila je nokaut fazu narugavši se portugalskoj dekadenciji.
"Reprezentacija nam je odlična, ali bojim se da nakon Japana nema dalje", zabavlja se redakcijski kolega s ovim lajtmotivom, "jer nakon toga ne možemo proći Koreju".
Bronca, srebro...
A ovdje se vraćamo na sam uvod priče. Ako nude prostor za senzacije poput pobjede Saudijaca protiv Argentine, ako vrve iznenađenjima poput pobjede Kameruna protiv Brazila, Svjetska prvenstva u završnoj fazi ipak favoriziraju tradicionalno nogometno plemstvo. Japan i Koreja, hvala vam na svemu, ovo su vaše boarding karte za povratak. Iskoračite Brazil, Argentina, Francuska i Nizozemska. Jedini uistinu opasan arivist koji je kroz posljednjih tridesetak godina stavio nogu u dovratak svjetskog VIP kluba - hej, gdje mislite da ste krenuli bez nas? - zove se Hrvatska. Brončani 1998. godine, srebrni 2018. i zlatni krajem iste godine, kada je Luka Modrić okrunjen za najboljeg svjetskog nogometaša.
Joško Gvardiol izrastao je u jednu od većih turnirskih priča predstavom protiv Belgije, ali Luka Modrić svejedno ostaje glavna uzdanica "vatrenih" dok crtaju planove o četvrtfinalu SP-a. Zlatnu loptu osvojio je s 33 godine, što bi bilo dopušteno interpretirati kao malo zakašnjelo priznanje, samo da ne znate kako Modrić i s 37 na leđima igra jednako dobro. U tom smislu, on je uistinu unikatna vrijednost. Igrao je Paolo Maldini s četrdeset u Milanu, ali kao bek na iskustvo. Istu je dob na crno-plavoj strani grada dočekao Javier Zanetti, no još jednom kao igrač koji funkcionira u čvrsto zacrtanom koridoru uz aut-crtu. Najsličniji razbarušenom genijalcu Pirlu, koji je s ozbiljnim nogometom završio napunivši 36, hrvatski kapetan je nešto drugo: srce momčadi koje upumpava krv u sve njezine ekstremitete tako efikasno i moćno da ne primjećujete razliku između 2018. i 2022. godine. Dokad će Dorian Gray hrvatskog nogometa prkositi vremenu, to nitko ne zna, ali uopće ne treba sumnjati da je spreman izdržati ovaj turnir u ritmu u kojem ga je otvorio. Traži se još samo raspoloženi strijelac koji će pružiti ruku, a onda "žuta opasnost", uključujući i onu brazilsku - oprosti, Franjo - teško može osvojiti svijet...
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST:
O svim pitanjima vezanim za utakmicu osmine finala između Hrvatske i Japana razgovarali smo u novom Mundocastu u kojem nam je u gostima bio Ilija Lončarević. Pogledajte Mundocast: