Vjeran Simunić je prvi Hrvat koji je zaigrao u Japanu sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća. Našeg su Simunića tada u japanskim medijima nazivali Šogun jer toliko je egzotično bilo 1984. otići u Japan zbog nogometa. Simunić je potpisao za klub imena Yomiuri, današnji Kawasaki Verde.
- Mislim da sam bio i prvi Europljanin. U mom klubu sigurno - počeo je svoju priču Vjeran Simunić, trener koji je u bogatoj karijeri promijenio 40-ak klubova.
- Išao sam u Japan kao igrač Hajduka. Pudar u vojsci, Simović u vojsci, a ja sam došao za pričuvu. S Poljuda sam preko Portugala i Njemačke potpisao za Japance. Trener nam je bio Rudi Gutendorf, igrali smo odličan nogomet. Bili smo japanski Cosmos, osvojili smo nacionalni Kup i prvenstvo. Otišli smo na primanje kod cara Hirohita, dobili smo sat kao nagradu i uspomenu. Tih godina stalno smo šetali u odijelima s kravatama. Išli smo po školama, cijeli razredi bi se poslagali i potpisavali smo autograme jednom po jednom učeniku. Trajalo je to i trajalo... Nisam se nigdje osjećao takvom zvijezdom kao te dvije godine u Japanu. Ideš gradom i svatko te hoće dotaknuti. Nakon mene su kasnije došli Lineker, pa Schillaci. iza njih treneri Zaccheroni, Osim, Verdenik, sve do Vahe Halilhodžića.
Ispričao je Simunić detaljno kako se odlučio na Japan i kako je uopće dobio angažman u tamošnjem nogometu...
- Već sam bio u Sportingu, tri mjeseca sam trenirao u tom klubu, a kada sam trebao otići u Farense, došao mi je menadžer Ante Dujmić rekavši: “Kakav Portugal!? Ideš ti u Japan, tamo su novci!”. Nakon toga smo odletjeli za Stuttgart, na Neckar stadionu bila je proba. Bio je jedan vratar iz Derby Countyja, jedan iz Njemačke i ja. Prošao sam jer mi je trener bio Rudi Gutendorf, koji je ranije vodio Hamburger SV.
Globalno selo
Kakav je bio život u Japanu prije gotovo 40 godina?
- Danas je sve globalno selo, svijet je povezan internetom, a tada su mi naši ljudi donosili novine. Sjećam se, Krešo Ćosić mi je donio Sportske novosti i Slobodnu u jednom smotuljku za cijeli mjesec, pa mi je rukometni vratar Mirko Bašić donio novine jer iz Jugoslavije smo u Japanu tada bili samo rukometašica Kaja Ileš i ja.
Zanimljive su i Simunićeve anegdote s vožnjom automobila po glavnom japanskom gradu.
- Danas Tokio ima 23 milijuna, a onda je imao 20 milijuna. Dobio sam auto na korištenje s besplatnim gorivom, ali sam kasno shvatio da treba ići podzemnom željeznicom. Meni bi za relaciju, primjerice, Split - Ploče trebalo 20 minuta, a u Japanu bih autoputom išao dva sata. Unutar grada je sve pisalo na engleski, ali čim napustiš Tokio sve ode kvragu. Nema ništa na engleski, samo na japanskom pismu, meni nepoznatom. Koliko puta mi se dogodilo da promašim neki izlazak, pa odem u pogrešnom smjeru prema Yokohami i onda nema 100 kilometara povratka. Zanimljivo je bilo, nema što... Parking? Na početku čudno, ali onda sam se navikao. Staviš auto u onu kutiju, ona se zarotira i ode automobil u garažu na katove.
Kakav je bio interes za nogometom 80-ih u Japanu?
- Dolazilo nam je 30.000 Brazilaca na utakmice jer su oni radili u Japanu. Od njih su učili nogomet, sve su od Brazilaca kopirali. Japanci imaju fotografsko pamćenje, kada jednom vide kako ti nešto radiš, oni odmah zapamte.
Bejzbol je tada bio glavni sport u Japanu.
- Mi smo imali svoj Yomiuri bejzbol klub, koji je uvijek igrao pred rasprodanim stadionom od 100.000 ljudi. Nije se karta mogla nabaviti, ali nogometaši su dobivali ulaznice preko kluba. Japanci su specifičan narod, oni cijene veličine. Čim čuju da je netko najbolji na svijetu, oni ne sumnjaju u to nego dođu na koncert, utakmicu, što god već bilo. Ivo Pogorelić je u moje doba bio najveća zvijezda. Zadnji put sam bio u Japanu na Svjetskom prvenstvu 2002. godine kada mi je Vlado Zec umjesto premija platio mjesec dana hotela Sheraton u Tokiju. Nije ni to bilo loše, dapače. Susreo sam svog nekadašnjeg suigrača Ruya Ramosa. To vam je japanski Eduardo. Brazilac koji je oženio Japanku i igrao za japansku reprezentaciju.
Toliko o prošlosti. Kakva je sadašnjost nogometnog Japana, koji se u ponedjeljak susreće s Hrvatskom?
- Sjećam se kada su Francuze dobili 1:0 u Parizu pa su svi ostali iznenađeni. Japance se uvijek podcjenjivalo. Međutim, specifičnog su mentaliteta. Vole igrati protiv velikih, zato me ne čudi što su izgubili od Kostarike. Naime, prije će izgubiti od njih, nego od Francuske, Belgije, Hrvatske i ostalih.
Na znanje i iskustvo
Onda će Japance silno motivirati kada s druge strane vide Modrića, Kovačića, Perišića, Lovrena....
- Hoće, ali imaju i Japanci svojih mana. Moja ideja je da ih treba probijati po bokovima i tražiti prekršaj. Na visoke lopte su slabi. Pošalješ pravu “zavijušu”, onaj centaršut što leluja, e, onda njih nema nigdje. Tu se slabo brane, na visoke ubačaje. Međutim, ako se ide s njima na igru u postavljenoj obrani, dolaze Japanci kao kamikaze. Prođeš jednog, odmah stiže drugi...
Trkački su spremni, što su dokazali u obje pobjede na Svjetskom prvenstvu.
- Mi smo još onda sredinom 80-ih kao vratari trčali kilometre i kilometre. Japanci trče bez pogovora, strašno je koliko su spremni. Vaha kaže da nikada nije radio s boljim igračima. Japanci su vam azijski Nijemci. Strojevi od ljudi. Njemu kažeš 100x300 i on ne pita zašto. Japanac trči. Možda sam i zbog toga navijao da nam dođe Španjolska, ali sada mi je drago da igramo protiv Japana. Da pokažemo da nisu ni oni bauk. Bit će težak Japan, bit će veliki test za Hrvatsku. Ali, želim Brazil i vjerujem da ćemo proći. Ova je generacija pametna, izbornik je mudar i pametan. Proći ćemo mi Japance. Na znanje i iskustvo... - u zaključku je istaknuo danas 69-godišnji Splićanin.