Uživam i guštam kao nikada! Uživam jer smo se ponovno nasmijali mnogima u svijetu koji misle da o nogometu znaju baš sve. Čekajući u subotu utakmicu pročitao sam pregršt tekstova iz engleskih, španjolskih i belgijskih medija. Čitam i ne vjerujem! Baš su mi digli tlak i dodatno me kao navijača napunili inatom.
Pišu da smo stara i potrošena reprezentacija, da smo pročitana knjiga, da igramo spor nogomet bez brzine, da ne možemo stvoriti šansu... S druge strane o Maroku pišu hvalospjeve na sve strane. Mladi su, moćni, moderni, imaju nevjerojatnu tranziciju, brzinu kojoj mi ne možemo parirati.
I onda šok za sve njih! Krene utakmica, a Hrvatska se igra s tim Marokom, koji nam ne može baš ništa. Kao da gledam ogled Barcelone i Osasune iz onih dana kada je Barcu s klupe predvodio Guardiola, a Messi letio terenom. I u poluvremenu odmah čitam portale i smijem se. Sada se pak pitaju što se to dogodilo s Marokom, s igračima koji su pritiskali jednu Francusku nekoliko dana ranije, a prije toga razbijali Portugal i Španjolsku?
Dragi moji, dogodila im se - Hrvatska! Dogodila im se reprezentacija koja je na teren izašla pobijediti, ne mareći tko je s druge strane. Svi smo mi u prethodnih šest utakmica vidjeli da je taj Maroko opasan, da je brz i sjajno posložen u obrani. I ja sam ih hvalio, otvoreno priznao da nisam imao pojma da su toliko dobri.
Međutim, nije mi palo na pamet pomišljati da je i tako dobar Maroko bolji od Hrvatske. Svaka im čast na svemu što imaju, ali kad dođe stani-pani onda se najbolji izdvajaju od sjajnih. E to je Hrvatska! I kad je Hrvatska takva, onda Maroko može biti sretan što je izgubio 2:1, jer po svemu je utakmicu trebao izgubiti uvjerljivije.
Kapa do poda Zlatku Daliću i svemu što je pripremio za ovu utakmicu. Kapa do poda i Ivanu Perišiću, koji je meni osobno najveći junak ove bitke za broncu, jer je prihvatio žrtvu koju je momčad trebala i stao na poziciju lijevog beka, a ne lijevog krila. Igrao sam s puno igrača, puno njih iz prvog reda pratio godinama, ali to je što je Perišić napravio prava je rijetkost u svijetu nogometa, barem na najvišim svjetskim razinama. On kao istinski autoritet, kao najbolji strijelac i asistent u povijesti velikih hrvatskih natjecanja ponosno staje na beka. Zamislite kakva je to poruka svlačionici? I kako ona diše kad takvo što doživi. E to je Hrvatska, dragi nogometni svijete!
I gledam tog Perišića kako igra lijevog beka i pitam se je li to sve doista moguće? Čovjek je odigrao kao Paolo Maldini u najboljim danima. Ziyech ga ni jednom nije prošao, a dečko je vrhunski igrač. I još je Ivan stigao i fantastično asistirati Gvardiolu za gol.
Oduševio me i po tko zna koji put tandem Modrić - Kovačić. Ostali su bez Brozovića, "maratonca" i jednog od tri najbolja korektora veznog reda u svijetu. I što se dogodilo? Luka i Kova istrčali su za trojicu, savršeno kontrolirajući utakmicu od prve do zadnje minute. Za Luku mogu samo reći da je daleko najbolji 37. godišnji veznjak u povijesti nogometa. Kova je pak odigrao fantastičan turnir, konstantan, pametan, rastrčan...
Nikada nisam skrivao koliko su mi kao igrači dragi Mislav Oršić i Lovro Majer. Oršića pomno pratim već pet godina i divim se njegovim igračkim karakteristikama, brzinskoj izdržljivosti koju ima i toj desnici s kojom je sposoban zabijati na sve moguće načine. Baš mi je krivo što je tek u utakmici za broncu startao od prve minute, ali to ti sudbina kad na svojoj poziciji imaš Ivana Perišića. Majer je, pak, opet pokazao koliko razumije nogomet, koliko prepoznaje prostore na kojima se treba pojaviti i pokazati što sve može s tom svojom talentiranom ljevicom. Majer je naša velika budućnost.
Tandem Gvardiol - Šutalo odigrao je utakmicu bez pogreške. Za Gvardiola mi je posebno drago da je zabio taj gol, jer dečko je toliko emotivan da mu je trebao taj gol kako bi zaboravio da je Messi ga je onako prošao. Dragi Gvardiole, to je bio Messi, koji je prolazio sve stopere protiv kojih je igrao. I tako tisuće i tisuće puta. Čitam da Gvardiol igra pod injekcijama, ali ne odustaje. Bog ga je nagradio s tim golom koji je samo šlag na tortu turnira koji je odigrao na fantastičnoj razini. I sada može birati klub u kojem želi igrati. Jer je već sada među tri najbolja stopera svijeta, a ima 20 godina.
Šutalo također velikim koracima ide naprijed. Igra tako pametno, smireno, uvijek je tamo gdje treba biti, sjajan je u duelu, u skoku, u iznošenju lopte. Dečko nema mane, a ima 22 godine. Ne postoji reprezentacija u svijetu koja ne bih htjela imati tandem Gvardiol - Šutalo na terenu. Mi ćemo ih imati sljedećih 10 ili 15 godina.
Na terenu smo vidjeli i pet igrača iz HNL-a. Često slušam i čitam da HNL ne valja. Pa je spor ritam, pa su igrači spori, pa nema gledatelja, sponzora... Pa kako je onda pet igrača iz tog HNL-a igralo važne uloge u osvajanju bronce? Pet je golema brojka i golemi razlog za veliki ponos HNL-a.
Gledam i Marka Livaju. Kao nema ga puno na terenu, a on u dvije utakmice kao starter ima gol i asistenciju. Gledaš ga i vidiš onu školu s ulice koju najveći dio svijeta nikada neće razumjeti, a koju mi imamo i nadam se da je nikada nećemo izgubiti.
I što reći na kraju? Mi smo svjetsko čudo i to ću još danima ponavljati čekajući da napustim Kinu. Čudo! I sad idem s guštom čitati iste one engleske, španjolske i belgijske portale. Da vidim jesu li u međuvremenu nešto i naučili...
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
Hrvatska je osvojila treće mjesto na SP-u u Kataru, a odmah po završetku utakmice između Hrvatske i Maroka u Mundocastu je analizu utakmice donio Ilija Lončarević. Proslavljeni trener je opisao zbog čega je Luka Modrić fenomen, Joško Gvardiol najbolji stoper na svijetu, a Ivan Perišić nevjerojatan na ovoj poziciji. Pogledajte cijelu Mundocast: