Fenomen primitivnih balkanskih plemena koja svoje razmirice nastoje riješiti nasilnim putem često je predmet disertacija uglednih svjetskih povjesničara, sociologa, psihologa... Novi prilog njihovoj temi zabilježen je na Mundijalu u Kataru. Svi svjetski mediji plasirali su informaciju o sukobu navijačkih skupina s obilježjima Srbije i - Albanije!? Bijeli protiv crnih "orlova" na festivalu radosti, veselja i nogometa.
U cijelu priču involvirana je i reprezentacija Švicarske. Nacionalnu momčad Švicarske konfederacije u značajnom postotku definiraju djeca imigranata. Čak 13 švicarskih reprezentativaca ima dvojno državljanstvo: Manuel Akanji (Nigerija), Eray Cömert (Turska), Ricardo Rodríguez (Čile), Denis Zakaria (DR Kongo), Ardon Jashari (Sjeverna Makedonija), Djibril Sow (Senegal), Edimilson Fernandes (Portugal), Rubén Vargas (Dominikanska Republika), Xherdan Shaqiri (Kosovo), Noah Okafor (Nigerija), Breel Embolo (Kamerun), Haris Seferović (Bosna i Hercegovina) i Philipp Köhn (Njemačka).
Zanimljivo, među njima nije 30-godišnji kapetan Granit Xhaka (rođen u Baselu). Obitelj Xhaka je s Kosova, a Granitov stariji brat Taulant nekoć je igrao za albansku reprezentaciju. Upravo zbog trojice "zemljaka" (Jashari je, doduše, kao pričuvni igrač puno manje izložen) Albanci reprezentaciju Švicarske smatraju "svojom", premda formalno imaju čak dvije autohtone reprezentacije - domicilnu i nacionalnu momčad Kosova. No, zbog vjekovnih napetosti i razmirica Albanci, u pravilu, navijaju za svaku reprezentaciju koja igra - protiv Srbije.
Utakmica Srbije i Švicarske prometnula se u "vašar tenzija i pogrešaka". Neutralnim promatračima možda je sraz spomenutih reprezentacija ponudio i adekvatnu zabavu jer je iz svake akcije mogao "pasti gol", ali i ozbiljan incident. Prevladavao je dojam da su pričuvni igrači srpske reprezentacije pripravni svakoga trenutka nasrnuti na Xhaku, "albanskog provokatora" zakamufliranog u švicarski dres.
Srpski mediji svoju su reprezentaciju samoinicijativno promovirali u favorita turnira u Kataru. Premda pritom nisu ponudili nijedan relevantan argument. Štoviše, teza kako "Srbija ima dobre igrače, ali nema momčad" pokazala se posve točnom. Ogled sa Švicarskom samo je potvrdio takvo razmišljanje.
Kada usporedite rostere Srbije i Švicarske, dominira uvjerenje da je kvaliteta "debelo" na strani reprezentacije koju trenutačno vodi Dragan Stojković. Dojam će osnažiti i Transfermarkt procjenom vrijednosti igrača. Srpski je roster jači gotovo za 80 milijuna eura! Stoga je logično pitanje: zašto se to nije vidjelo na terenu?
Nakon političkog raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih momčadi, Srbija evidentno nije uspjela stvoriti kult reprezentacije. Kao samostalna država Srbija nijednom nije nastupila na Euru, a u tri nastupa na Svjetskim prvenstvima ostvarila je tek dvije pobjede u devet utakmica. Stoga su i izljevi neumjerenog optimizma uoči početka aktualnog Mundijala zvučali posve deplasirano. Naposljetku, nesuđeni "šampioni sveta" odlaze iz Katara upamćeni jedino po skandalima (prije "boja sa Šiptarima" sami su inicirali seks aferu s vlastitim nogometašima), ali i lošoj igri. Utakmice protiv Brazila (0-2), Kameruna (3-3) i Švicarske (2-3), ukazuju na to da srpski napadači (Vlahović, Mitrović, Jović...) ne mogu toliko zabiti koliko obrana može primiti. Samo je Kostarika na Svjetskom prvenstvu dobila više golova (11) od Srbije (8).
U prezentacijama srpske momčadi bilo je puno nelogičnosti i taktičkog nereda. Posebice bi utakmica protiv Kameruna mogla poslužiti trenerskim brucošima na akademiji kao ogledni primjer susreta kako jedna momčad s komfornim vodstvom (3-1) - ne smije igrati. Mnogo je toga vezanog uz srpsku reprezentaciju čudno i razumu teško dokučivo. A godinama se već stvari odvijaju po utvrđenom obrascu: ako momčad izbori plasman na veliko natjecanje, krene neobuzdana euforija poticana najčešće nerealnim očekivanjima. I što su dimenzije euforije veće, to su i prizemljenja bolnija. S uvijek istim epilogom i "dežurnim krivcima". Tako je neposredno poslije poraza od Švicarske do puta u Katar omiljeni Piksi Stojković postao diletant i - Kiksi Stojković.
Od 2006. (kada se Srbija razdružila s Crnom Gorom i postala zasebni politički čimbenik) nogometna je reprezentacija naših istočnih susjeda promijenila 14 izbornika. Bilo je među njima i respektabilnih trenerskih imena (poput Radomira Antića), čak i dvojica stranaca: Bask Javier Clemente i Nizozemac Dick Advocaat. Međutim, nijedan nije uspio slijediti srpske nogometne ambicije.
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
Je li srpski izbornik Dragan Stojković genijalac ili blefer i kako je moguće da je Srbija pokazala toliko taktične nediscipline na Svjetskom prvenstvu? To je bila glavna tema današnjeg Mundocasta u kojem nam je u gostima bio trener Ivica Landeka. S njim smo pričali i o Hrvatskoj, ali i utakmicama osmine finala Mundiala. Pogledajte Mundocast: