Vatreni se hvale i slave po cijelom svijetu, teško je i prebrojati svjetske medije i prostor koji su posvetili Hrvatskoj. Jedan tekst nas se ipak posebno dojmio. Izašao je u The Straits Timesu. Vrijedi ga pročitati.
"Luka Modrić, taj vječni majstor veznog reda Hrvatske, srušio se na travnjaku stadiona Al Janoub, ravno na leđima, ispruženih ruku i nogu. Upravo je prošao kroz još jednu bitku i opet je dotaknuo vrh.
Posljednji zvižduk odigrao se nekoliko sekundi ranije, u remiju bez golova, koji je Hrvatska odigrala protiv Belgije te večeri prošlog četvrtka. Rezultat je pomogao Hrvatima da prođu u osminu finala, gdje su porazili Japan nakon još jednog iscrpljujućeg dvoboja - ovaj put na jedanaesterce nakon 120 minuta igre.
Potrebna je posebna vrsta otpornosti da se nadživi ova japanska ekipa, ali to je ono što ova hrvatska momčad ima. To je sposobnost iskovanu u sukobima i ratu, koji su ih počeli definirati kao tim i narod.
Tijekom Domovinskog rata početkom 1990-ih dogodilo se stravično etničko čišćenje i posijano je ogorčeno neprijateljstvo među balkanskim narodima koji govore gotovo identičnim jezicima i veći dio stoljeća bili su dio iste države. Rat je konačno završio pobjedom Hrvatske 1995., zajamčenom neovisnošću i granicama. Ali ne bez trajnih ožiljaka.
Modrić je sa šest godina ostao bez djeda kojeg su ubili srpski pobunjenici. On i njegova obitelj bili su prisiljeni napustiti rodni grad dok je rat eskalirao. Kuća mu je spaljena, a velik dio djetinjstva proveo je živeći u hotelima u obalnom gradu Zadru, učeći igrati nogomet na hotelskom parkiralištu gdje je morao paziti na mine.
"Bila su to teška vremena", prisjetio se kasnije Modrić. "Jako ih se sjećam, ali to nije nešto o čemu biste htjeli razmišljati. Rat me učinio jačim."
To je robusnost koja se održala do danas i jedno je od objašnjenja kako Modrić, u 37. godini života, nastavlja nastupati za Real Madrid, kao i zemlju koju je prije četiri godine doveo do finala Svjetskog prvenstva u Rusiji. Prikladno je da je postao simbol hrvatske uporne izvrsnosti, s obzirom na to kako sport i borba imaju gotovo isto značenje u zemlji.
Umjetnički klizač Tomislav Čižmešija izborio je kvalifikacije za Zimske olimpijske igre 1992. unatoč tome što mjesecima nije mogao trenirati, jer mu je struja na klizalištu bila isključena tijekom bombardiranja Srba, što je led pretvorilo u lokve.
Goran Ivanišević, osvajač Wimbledona iz 2001. i strastveni nogometni navijač – čak je igrao i za Hajduk – bio je glasan i elokventan glasnogovornik želje svoje nacije za neovisnošću i, kao 20-godišnjak 1992., rekao je Washingtonu Post: "Možemo se boriti zauvijek."
Prije četiri godine u Rusiji Hrvatska je nogometna reprezentacija praktički to učinila. Sve tri njezine nokaut utakmice, koje su je dovele do finala, otišle su u produžetke. Dvije su dobivene na penale. U svima su Hrvati prvi primali gol. Pretvorili su se u nogometni ekvivalent Rockyja Balboe.
Nakon pobjede nad Japanom, branič Dejan Lovren rekao je: "Možda je u zvijezdama zapisano da Hrvatska treba ovako. Trebamo patiti. Bez patnje nema nagrade."
Hrvatska je mlada kao neovisna nacija, ali njezina nogometna kultura kao dio bivše Jugoslavije seže gotovo jedno stoljeće u prošlost. Reprezentacija Jugoslavije bila je četvrta na Svjetskom prvenstvu 1930. i 1962., a stigla je do finala Europskog prvenstva 1960. i 1968.
To bogato jugoslavensko nogometno naslijeđe, koje je bilo narušeno zabranama Eura 1992. i Svjetskog prvenstva 1994. zbog rata, značilo je da je prva hrvatska momčad koju je FIFA priznala bila puna talenta u igračima poput Slavena Bilića, Zvonimira Bobana i Davora Šukera. Na FIFA ljestvicu ušli su 1994. godine na 125. mjestu, a u roku od četiri godine popeli su se na osmo mjesto, kada su stigli do polufinala Svjetskog prvenstva 1998. godine.
Nogomet je postao izvor ponosa i postao je sport koji svi u zemlji igraju ili gledaju. Na primjer, kada je Hrvatska igrala protiv Engleske u polufinalu 2018., vlasnici trgovina zatvorili su svoje trgovine sat vremena prije početka utakmice jer bi svi bili zalijepljeni za TV. Država je bila u zastoju.
To će biti scena u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj u petak, kada će Modrić i njegovi radnici igrati protiv Brazila u četvrtfinalu. Južnoamerikanci su favoriti. No, izbornik Zlatko Dalić nije se uplašio.
"Ova generacija je otporna generacija, ne predaje se i odražava duh hrvatskog naroda koji je prošao toliko boli", rekao je Dalić, koji je bio na čelu i 2018. "Hrvatska reprezentacija donosi toliko ponosa i radosti za naš narod. Dajemo im vjeru u bolje sutra... Uvijek kažem, nemojte podcjenjivati hrvatski narod."
Hoće li u Hrvatskoj na kraju utakmice u petak svjedočiti Modrićevom olakšanju kao nakon utakmice s Belgijom, ili likovanju kao nakon one s Japanom, u kojoj je skočio u zagrljaj heroju raspucavanja – vrataru Dominiku Livakoviću? Ili možda velikom razočaranju nakon poraza? Jedno je ipak sigurno: Momčad će sve što ima ostaviti na terenu.
I pritom inspirirati cijelu novu generaciju hrvatskih ratnika."
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
Bi li se iti jedna druga zvijezda ponašala kao Cristiano Ronaldo? Kako odmoriti najzaslužnije Vatrene pred utakmicu s Brazilom? Na ta i druga pitanja u novom Mundocastu odgovara nekadašnji proslavljeni nogometaš Dario Šimić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....