Navodno je to bio "Nogomet, jednostavna igra u kojoj 22 igrača jure loptu 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci". Autor je te teze nekoć slavni centarfor Engleske, Gary Lineker. Taj potom ugledni komentator prije četiri godine je ukinuo, barem privremeno, tezu i dodao "kako to više nije igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci". U Rusiji su, naime, branitelji svjetskog naslova iz Brazila, po prvi puta u povijesti ispali s Mundijala u prvom krugu. No, da to nije bila bezazlena prolazna kriza potvrdio je Katar, jer Nijemci su po drugi put zaredom ispali u prvom krugu! Kao što su lani na EURU eliminirani u prvoj nokaut utakmici. Jesu li njemačka posrnuća nagovještaj drugih stvarnosti u nogometu?
Katar je, u redu svojih atipičnosti, ponudio i valjane argumente za raspravu u tom smislu. Europa je dominacijom u 2000tim godinama povećala uspješnost na 12 prema 9 titula u odnosu na jedine konkurente iz Južne Amerike. Od 1950.kada je krenula druga era Mundijala, izmijenjivali su se šampioni sa starog i tog kontinenta, osim 1958/1962 kada je Brazil uzastopno osvojio naslov. Od 2006.godine Europa ima 4 uzastopne pobjede. U redu pobjednika iz Europe Njemačka je sa 4 naslova, uz Italiju, tik do peterostrukog Brazila. Eto, već drugi put zaredom Nijemci ispadaju u prvom krugu, a Italija već dva izdanja zaredom izostaje sa Mundijala zbog kvalifikacijskog neuspjeha. Paradoks je da Talijani nisu izvojevali vizu za Katar unatoč činjenici da su prošle godine postali prvaci Europe.
Da se nešto događa s tijekovima u europskom nogometu definitivno jest. Jer uz ispadanje Njemačke istu sudbinu doživjeli su (već) Belgija i Danska. Belgija je više od 4 godine bila prva na FIFA rankingu, a posrnula je pored Maroka, Kanade i Hrvatske. Danska je do prije Mundijala tretirana jednom od najjuspješnih europskih reprezentacija posljednjih par godina, ali se izgubila u konkurenciji Australije i Tunisa, pored Francuske. Jesu li to samo uobičajeni rezultatski neuspjesi ili možemo početi analizirati neke nove trendove?
Uzmimo primjer Maroka, koji je prvi puta nakon 36 godina, izborio osminu finala. Oni su prvi puta među afričkim reprezentacijama osvojili čak 7 od 9 bodova u grupi. Japan je pak spojio nešto do jučer im nespojivo, pobjediti u grupi dva svjetska prvaka (Španjolsku i Njemačku) te osvojiti prvo mjesto. I to unatoč porazu od posljednje plasirane Kostarike.
Ono što se nameće kao prvi novi pokazatelj to je smanjivanje nadmoći Europe nad suparnicima sa drugih kontinenata, osim uobičajenog suparništva sa Brazilcima i Argentincima. U tom kontekstu očit je napredak koji pokazuju afričke selekcije (dvije su plasirane dalje, Maroko, Senegal), azijske reprezentacije (Japan, Južna Koreja), Australija, pa i djelomice SAD i Kanada. Za dugoročnije trendove valjalo bi sačekati još poneki ciklus, ali prilično su znakoviti slijedovi posrtaja Njemačke i Italije, ukupno osam puta svjetskih prvaka...
Zašto takve povijesne velesile gube dah i kao da nagovještavaju trend smanjivanja europske moći u odnosu na druge? Stvari bismo mogli usmjeriti u pravcu klupskog nogometa. Europa je u tom smislu lider, daleko najkvalitetnijih liga, klubova i najjačeg biznisa. Činjenica da kapitalisti iz Azije i pogotovo Amerike kupuju mnoge, i ponajbolje klubove Europe, potvrda su tih zbilja.
No, Europa je svoj izvorni nauk o nogometu, tehničku nadmoć i modernu organizaciju, podredila interesu kapitala. Zato se trka za profitima nametnula nogometnoj vrijednosti. U Europi je gradnja "svog" stadiona, komercijalno oplođivanje brenda, prodaja dresova i suvenira, muzejskih postava, hotelskih kapaciteta i slično postalo prioritetom. Temeljno je objašnjenje da bez tih prihoda ne može biti dobrih igrača i rezultata. Što naravno odgovara kapitalistima, ali nogometno gledano, tamo gdje igrač i igra nije prioritet, dugoročno će rezultati izostati. I mijenjati povijesne mape dosega, statusa i ugleda neke nogometne zemlje.
Afrički i azijski, kao i sa drugih kontinenata nogometaši već dvadesetak godina preplavljuju europske nogometne adrese. Osim što igraju i dobro zarađuju svi oni uče od Europe organizaciju, taktiku, metodologiju rada. Sve to onda, kada postanu treneri, direktori, predsjednici u svojim zemljama, prenašaju na tamošnji im nogomet. Tako raste kvaliteta i potom se u reprezentativnom kontekstu onda pokazuje kroz napredak u tehničko-taktičkom, organizacijskom smislu te posljedično bolji rezultat. Europa je svoje klubove napunila strancima zbog trke za rezultatom i zaradom, a razvoj svoje mladosti sve više zapostavlja. Ostali rade suprotno, jer su tek otkrili benefite organiziranijeg nogometnog pristupa. I dok u Europi kao da ponestaje domoljubnog zanosa u reprezentacijama (što je važna snaga Hrvatske), u Africi, Aziji, Australiji, u obje Amerike isti je i te kako prisutan.
Italija je, kao i Njemačka simbol tih pogrešnih selekcijskih pristupa, zato su bez nužnih talenata domaće proizvodnje. Paradoks je da Europa forsira fizičku komponentu nogometa i zapostavlja tehničku, sa kojom je dominirala, dok je konkurencija drugih kontinenata imala svoj forte upravo u fizičkom intenzitetu. Sada su počeli tehnički napredovati i tu je, čini se, ključ da su se reprezentacije iz tzv.egzotičnih stvarnosti opasno natjecateljski približile europskim selekcijama...