U Kataru mediji navijače prate gotovo kao igrače, a kako naših nema puno, više su intervjua dali nego Vatreni. No, nakon prvog kola nekako su utihnuli i Marokanci koji su prijetili da će nam očitati lekciju, i Belgijci unatoč pobjedi jer nisu vidjeli ohrabrujuću sliku svoje reprezentacija, pa i naši. Rezultati više do bilo čega determiniraju raspoloženje. Najsretniji i najraspjevaniji u skupini F su – Kanađani. Možda paradoksalno jer jedini su izgubili, no osokolila ih je igra, a i očekivanja su im umjerenija.
Ishod skupine utječe na planova fanova Vatrenih, koji su spremni s Hrvatskom ostati do kraja. No, mnogi idu kući nakon grupne faze što god da se dogodi nakon toga, pa prijeti da Hrvatska u eventualnoj osmini finala ima još manju potporu. Iako je i ova ispod svih standarda, nikad na prvoj utakmici velikog turnira, Svjetskog ili Europskog prvenstva, nije bilo manje navijača naše reprezentacije nego u srijedu na Al Bayt stadionu.
Željko Nikolić, poslovni čovjek iz Zagreba, jedan je od njih. Nakon utakmice s Marokom zaputio se u zračnu luku po šogora, koji je zbog problema s Hayya karticom kasnio iz Švicarske. U tom času sletio je avion s tristotinjak Srba iz Beograda, navijača njihove reprezentaciji koja je imala start dan kasnije.
"Stajao sam na aerodromu jedini u hrvatskom dresu kada se odjednom pojavilo tristo Srba oko mene. Barem stotinu ih je prišlo i pitalo kako je prošla Hrvatska, nisu znali budući da su bili u avionu. Nakon što sam rekao 0:0, počeli su me tješiti ili se čuditi jer, kažu, očekivali su našu sigurnu pobjedu. Komentirali su da im je žao i da od Hrvatske očekuju prolaz skupine", pričao nam je Željko, kojeg prijatelji zovu Zgogi i koji je iznenada postao zvijezda zračne luke Hamad International.
Koliko doista stoji jedan dan jednog ekonomičnog navijača koji ne jede po skupim restoranima nego rižu, povrće i pokoji hamburger, a pije vodu iz dućana, pokazuje njegov primjer. Indikativan za one koji se nisu odučili odmah stići u Katar, ali možda se zapute na nokaut fazu. I to ne čarterom nego da ostanu nekoliko dana.
Boravi u navijačkom naselju Barwa Barahat kod mjesta Al Wakrah nešto više od trideset kilometara južno od Dohe, gdje je apartman za dvije osobe platio 1200 kuna po danu, dakle za jednoga 600 kuna. Za doručak će pojesti hamburger od 35 kuna i popiti sok od šest kuna. Kasnije će u navijačkoj zoni pojesti rižu s povrćem i malo mesa za 65 kuna. Na kraju dana dat će dodatnih četrdesetak kuna za večeru. Čovjek koji pazi na svaku kunu ili euro može za temeljne potrebe preživjeti s 20-25 eura dnevno jer nužno je piti dosta vode s obzirom na klimatske uvjete.
No, Željko, kao i većina Hrvata, teško može bez "svetog grala" u vidu pivice ili gemišta, a tada troškovi eksponencijalno rastu jer dostupni su samo na ekskluzivnim lokacijama. Osim ako imate lokalnu vezu koja vam dostavi iz supermarketa malu Stellu za 20 kuna, na što kao turist nemate pravo kupnje. Isto tako dovoljno se počastiti kavom na krivom mjestu ili negdje otići Uberom, pa dođete do toga da mu je ceh u utorak bio 550 kuna, a u srijedu 400 kuna.
Hrvatskoj će trebati podršku krene li u boj na visoke domete. Nakon skupine. Ima li još Hrvata koji su spremni toliko riskirati? Zasad smo navijački tihi...