Fantastično je što se Hrvatska probila do polufinala i bit će odlično osvoji li brončanu medalju. Kad su se Vatreni 1998. vratili iz Pariza okićeni kolajnama, ušli su u legendu za sva vremena i to je jedino na što moraju misliti aktualni prvotimci, pogotovo oni koji nisu vlasnici ruskog srebra. Koliko god nas boli što nećemo igrati završni susret u nedjelju jer osjećali smo da nije daleko...
U glavama nam je sudac Daniele Orsato, mnoge proganja činjenica da je katarska država vlasnik Messijeva PSG-a, ali pošteno je reći da na cijelom turniru nismo imali napadačku igru za finale, a u ogledu s Argentinom pali smo i tamo gdje smo bili najjači – na psihološkom planu, a k tome nas je napustila i sreća.
U šest utakmica ekipa Zlatka Dalića zabila je samo šest golova, od toga četiri najslabijem suparniku Kanadi, u pet ostalih ogleda tek dva. Vodila je ukupno 46 minuta, a niti jednom nije prva povela. Ponovno je kao i u Rusiji više puta otklizala u rezultatski ambis, da bi se u dva navrata sjajno iščupala. U trećem nije mogla...
Mentalna snaga bila je najjači adut, međutim, niti "stanje uma" protiv Argentine nije ostalo na potrebnoj razini. Prvi put na SP-u Hrvatska se opteretila sucem, skakalo se na svaku njegovu pogrešku, dizala nervoza, sve obrnuto od onog kako je trebalo funkcionirati. Jedanaesterac nije bila prva, nego već treća-četvrta situacija u kojoj su Orsatu "skidali svece i vragove". U samo 32 minute igre.
Dijelom je to rezultat i velike kilometraže u nogama mnogih startera jer kad pada moć, kad osjetiš da je rival brži u reakcijama, uvlači se i nesigurnost. Iako su i Argentinci puno igrali, ni oni zbog poraza od Saudijske Arabije u prvom kolu nisu imali "slobodno kolo", morali su rušiti prepreku po prepreku, s Nizozemskom u četvrtfinalu "orati" kao i mi 120 minuta.
Stručnjaci danas teren poput hokejaškog dijele na trećine, Hrvatska je imala igru samo u dvije i to nije bilo dovoljno da ode do kraja. Ma koliko osjetili šansu jer niti konkurencija nije kompletno moćna. Borbenost, odlučnost i prije svega vjera da za njih limita nema, da će podignuti pehar prvaka zbog čega nisu pomišljali na predaju niti kad bi svaki smrtnik tapkao po podu i tražio milost, sjajni golman Dominik Livaković i odlična igra obrane do polufinala, te izvrstan vezni red za kojeg će mnogi kazati da je najbolji na Mundijalu, vukli su nas dalje.
Preskakali su vatre za koje su mnogi mislili da će ih pretvoriti u pepeo, što je do kulminacije došlo u četvrtfinalu s Brazilom. Da bi na kraju pali od Argentine koja ima Lionela Messija, ali je po igračkoj kvaliteti skromnija od Selecaa. Boli što smo dekapitirali prvog favorita, a nećemo igrati finale, no Gauči su bili lukavi, spretni i iskoristili hrvatske slabosti. A onda se razigrao i Messi...
Dalić je odabrao četvoricu napadača – Kramarića, Livaju, Petkovića i Budimira. Svi su nešto dali, ali nitko dovoljno. Pritom Petkovićev gol Brazilu sjaji u mraku. Kramarić je zabijao samo Kanadi s desnog krila, u tom ogledu pogodio je i Livaja. U najjačim utakmicama uglavnom su bili prespori. U svemu. Trci, reakciji, nisu promašivali šanse jer u njih nisu mogli ni doći. Ponudili su nogomet za dvije klase niži od veznog reda i obrane.
Ivan Perišić je prvi taj od kojeg smo očekivali puno više. Dok smo za spomenute bili svjesni granica, on je igrač visoke europske vrijednosti, nadali smo se da će biti frontmen napadačkih akcija, lomiti obrane, zabijati i namještati, a pamtimo ga samo po dobroj igri s Kanadom i čudesnom pogotku Japanu. Dao je jedan jedini gol u šest nastupa, manje nego na bilo kojem ranijem velikom natjecanju još od Brazila, imao dvije asistencije i bezbroj netočnih centaršuteva.
Ofenzivni ešalon s kojim Hrvatska raspolaže nije mogao kompenzirati izostanak pravog Perišića. Prosjek mu je 0,7 udaraca unutar okvira gola. Mislav Oršić je s klupe kreirao dvije asistencije, iako niti njegov ulazak s Argentinom ništa nije donio. Osim toga, desna strana gotovo nije ni postojala...
Kao zadnji puzzle u našoj nogometnoj slagalici dolazi činjenica da čuveni vezni red Modrić – Brozović – Kovačić, kraj svih vrlina koje ima, ipak nije dao niti jedan pogodak. Samo je Majer od igrača sredine terena bio strijelac i to u finišu s Kanadom za 4:1. I sa svime time držali smo i gurali, na mišiće i s dozom sreće gazili dalje, no u polufinalu napravili smo i teške defenzivne pogreške kod prvog i drugog primljenog gola i to je bio kraj. Voda je ušla u brod. Iako je izbornik sve karte bacio na ofenzivu, s ovim napadom nije mogao spasiti stvar.
Kad bismo uspjeli s Argentinom odigrati kao s Brazilom, vjerojatno bi ovo bio euforičan tekst kao najava finala. No, Hrvatska je imala samo jedan način na koji je išla dalje, čvrsta obrana, izvrstan golman, solidan posjed i igra na "nulu". Tako smo eliminirali Belgiju, Japan i Brazil, a da nikoga niti u 120 minuta nismo pobijedili.
Kad smo u tome popustili, dodatnih kvaliteta za prolaz na drugačiji način nije bilo. Zato, koliko god nam je teško, moramo se pomiriti da je došla jedna ovakva utakmica kao s Argentinom, te ćemo igrati za treće mjesto. Orsato je napravio što je napravio, ali Hrvatska mu je svojom pogreškom asistirala, a nema ofenzivnu moć da zabije dva-tri gola.
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
"Za nas je finale u subotu". Tim je riječima Nikola Jurčević istaknuo važnost utakmice za treće mjesto na SP-u koje će Hrvatska igrati u subotu. Jurčević je i analizirao sve događaje s utakmice protiv Argentine, a što je rekao o greškama koje su Vatreni radili pogledajte u Mundocastu: