U eri eksplozije pandemije COVID-a, 2020.-2021., djelovalo je da je Andrej Kramarić u nekom posebnom, nogometno odnosno reprezentativno gledano, emotivnom stanju. Sa jedne strane u klubu je imao i odličan realizatorski učinak, unatoč i nemalim problemima sa ozljedama, a u reprezentaciji nikako da iskorači kao prvotimac. Kramarić je ujedno (bio) tip koji javno emitira izraženo samopouzdanje, pa se nerijetko to protumači(lo) i kao samodopadnost. Sugerirao je to i odjek prilično nes(p)sretnog javnog uspoređivanja sa Davorom Šukerom, kad je zapravo samo htio izraziti svoje nezadovoljstvo statusom u reprezentaciji. Problem je tada bio i to što je on taj status viđao uglavnom iz svog kuta gledanja te nije vodio računa što o tome, i njegovim istupima misle suigrači. Negdje u tom vremenu preispitivala se razina njegove sebičnosti u završnici napada, a što je u jednom trenutku rezultiralo i znanom "epizodom" animoziteta sa Perišićem...
Andrej Kramarić je u jednoj fazi reprezentativne karijere, a bilo je to u proljeće prošle godine, shvatio da se i sam mora preispitati gdje griješi da mu se događaju neželjeni javni odjeci. To je bio prvi korak da se taj čvor razriješi. U tom smislu posebno je bio važan razgovor kojeg je obavio sa kapetanom Lukom Modrićem, a nakon kojeg se Andrej Kramarić značajno promijenio u pristupima. Prije svega je u pristupu u igri htio jasno pokazati da nije sebičan, barem ne više od onih logičnih razina za efikasnije strijelce. Čak je u više navrata Kramarić išao u drugu krajnost i dodavao loptu onda kada je bilo logičnije da je sam završio izglednu akciju. I ta je činjenica sugerirala je koliko mu je stalo da se riješi predrasude o egoizmu u igri. No, Kramarić je odlučio fokusirati se na nogomet i tako što je medijski gotovo na minimum smanjio svoje istupe. Očito je želio i time pokazati da sebe vidi kao dio grupe, a ne onaj koji iskače i solira u javnim istupima...
Andrej Kramarić u Rijadu je ukrasio dojmove slabašnog nastupa Hrvatske protiv vrlo dobre Saudijske Arabije. Ušao je u 58.minuti i to mu je bilo dovoljno da postigne dva pogotka, od kojih mu je jedan priznat, za minimalnu pobjedu. Učinio je puno više nego Petković, iako treba reći da je Kramarić igrao u postavi sa Perišićem, Kovačićem, Modrićem, Oršićem, čiji je ulazak u nastavku, zajedno sa njime, bitno promijenio dinamiku odnosa sa suparnikom i tijekova utakmice. No, unatoč tome Kramarić je u pola sata demonstrirao lakoću ulaska u priliku i poentiranja, što je vjerojatno onaj jezičac na vagi koji će mu omogućiti da protiv Maroka bude starter. U kojoj će to taktičkoj varijanti biti, treba se još vidjeti nakon Dalićevih odluka. Izbornik je jasno potvrdio da će izbor desnog krila biti usmjeren temeljem logične sinergije sa Kramarićem. Znači li to, nakon pet godina što je Kramarić sa dva pogotka u Ukrajini, i golom protiv Grka (4:1) u play offu, imao krucijalne doprinose plasmanu u Rusiju, odnosno utemeljenju duge, i uspješne, ere Zlatka Dalića, napokon dobiva status prvog napadačkog izbora?
Izbornik je u više navrata dao do znanja da u napadu ima 4 varijante (još Petković, Budimir i Livaja) te da će sukladno taktičkim izborima i potrebama utakmice, određivati sastav napada(ča). Uzimajući u obzir pokazatelje Kramarićeve karijere, u tom smislu ćemo dobiti prilično jasne naznake. Još od tranzicije Dinamo-Lokomotiva-Rijeka u Hnl-u, pokazalo se da Kramarić najučinkovitije djeluje kad osjeti nedvosmisleno povjerenje trenera. Zato nije iskoračio u Dinamu, zato se jest raspucao u Lokomotivi, a iznimno iskoračio u Rijeci. U Engleskoj nije bio u zoni povjerenja, ali je potrebnu sigurnost stekao u Hoffeinheimu, gdje mu je pogotovo Nagelsman gotovo na tjednoj bazi javno udjeljivao komplimente i podršku. Očito je shvatio da Kramarić mora osjećati taj trenerov "zagrljaj povjerenja" da bi se opustio i pružio najbolje od sebe.
U reprezentaciji, da budemo jasni, Andrej Kramarić nije imao taj status dok nije došao Zlatko Dalić. No, i kod njega bilo je faza toplo-hladno, iako je u 50 nastupa 31 bio starter. Činjenica je da 19 puta nije, dijelom i u važnim utakmicama, pa se Kramarić nije potpuno opustio. Možda je dijelom i za to sam javno potencirao da bi želio više povjerenja i vrednovanja.
Kad je debitirao kod Nike Kovača (u Puli, rujan 2014., asistencija Mandžukiću) stvarao je staž (2 puta starter, 4 ulazaka i 4 ostanka na klupi) i vjerovalo se, rutinu za skori iskorak kao starter. No, smjenom Kovača i dolaskom Čačića, Kramarić je ostao u redu alternativa, i u 19 utakmica 6 je startao, 12 ulazio s klupe, a 1 je na njoj ostao. Koliko je bio tretiran sugerira da je na EURU 2016, u četiri utakmice ušao sa klupe u tri navrata i to 3 minute, te dva puta po jednu minutu!?
U Rusiji je sa Dalićem dobio 4 starta i 3 ulaza, a važan je doprinos dao i kao strijelac protiv Rusije. U postruskoj eri je na početku djelovao kao iskorak u statusu, ali je u daljnjoj fazi opet na klackalici prva postava-klupa.
U Katru će Kramarić biti starter kao napadač protiv Maroka. Hoće li to biti i dalje ovisi, naravno, o učinku. No, dojam je da bi za dobivanje njegova snažnijeg realizatorskog (i inog) doprinosa Kramariću možda trebalo osnažiti osjećaj punog izbornikovog povjerenja. Da nije pitanje je li samo starter kao devetka, nego moguće i kao druga špica, desno krilo bliže golu ili nešto treće. U Kataru bi možda onda napokon taj vrlo efikasan ofenzivni igrač mogao napraviti veliki kvalitativni iskorak u kontekstu doprinosa na velikom natjecanju. Moguće je da stvari idu baš u tom smjeru, a Maroko će biti pravi test i za Kramarića...