Hrvatska će na Svjetskom prvenstvu u Americi možda i ključnu utakmicu prvoga kruga igrati u Philadelphiji protiv Gane. Nakon što obje reprezentacije odmjere snage s Engleskom i Panamom, to bi mogao biti okršaj za prolazak.
Ponajveća zvijezda u povijesti ganskog nogometa je Asamoah Gyan, danas 40-godišnjak, koji se umirovio prije dvije i pol godine nakon što je igrao za Udinese, Rennes, Sunderland, Al Ain, Shanghai...
Baš u Al Ainu vodio ga je Zlatko Dalić. A profesor tjelesne kulture iz Mostara Ivica Vrgoč ispričao je priču koja pokazuje kakav izbornik Vatrenih ima odnos s igračima. I kako je Gyan otkrio da ga je upravo Dalić podigao i vratio mu vjeru.
Prenosimo cijeli Facebook post prof. Vrgoča.
Samo da na početku napomenem da u Indiju nisam došao slučajno.
Nazvali su me Igor Štimac i Luka Radman. Jedan poziv, nekoliko rečenica, i znao sam da me čeka nešto veliko, nešto što se ne odbija – nego se živi.
Vozimo se autom prema Zagrebu. Jutro. Cesta duga. Brat sjedi pored mene i onako, gotovo usput, pita:
„Jesi li se javio Zlatku?“
Uzimam telefon. Zovem. Kažem mu da idem u Indiju, u NorthEast United, kao kondicijski trener, s Robertom Jarnijem.
Nisam ni završio rečenicu, a on – kao iz topa – s onom iskrenom, toplom radošću kaže:
„Pa tamo ti je moj Gyan Asamoah! Trenirao sam ga u Al Ainu. Puno ga pozdravi.“
U tom trenutku to je bio samo pozdrav.
Nisam znao da je to početak priče koja će mi kasnije objasniti više o liderstvu nego deset seminara i sto knjiga.
Indija, 2019.
Jutro oko deset. Slijećem u Guwahati. Vlaga te udari u prsa, grad te proguta u sekundi. Sve je glasno, kaotično, živo. Prvi dan u novom svijetu.
Dođem u hotel — i ujutro me tamo dočekuju Robert Jarni i Saša Glavaš.
Onaj osjećaj kad ti poznata lica u nepoznatoj zemlji spuste puls. Kad znaš da nisi sam. Kad shvatiš da je sve to stvarno.
Nema puno vremena za romantiku.
Nema “polako ćemo”.
U Indiji sve ide odmah.
I zato, gotovo odmah nakon tog prvog hotelskog susreta, upoznajem odmah igrače, a među njima i Gyana.
I tu moram stati.
Ne zato što je zvijezda. Nego zato što je institucija.
Kapetan reprezentacije Gane. Najbolji strijelac u povijesti svoje zemlje. Igrač koji je zabijao na svjetskim prvenstvima, nosio naciju i u ključnim trenucima predstavljao Afriku na najvećoj pozornici svjetskog nogometa.
To nije samo igrač. To je simbol.
Rukujemo se. Kratko. Čvrsto. Pogled koji govori da je prošao sve.
I tada mu kažem, gotovo spontano:
„Pozdravlja te Zlatko.“
Sve se promijeni.
Osmijeh. Tišina. Pogled koji se produbi.
I odmah, prvi dan, bez ikakvog zagrijavanja, Gyan počinje pričati.
Kaže mi kao iz topa: "Bio mi je trener u Al-Ainu". I tu počinje priča.
„Znaš, mislio sam da će ga brzo smijeniti.“
Priča o klubu u sredini tablice. Bez prave ambicije. Bez gladi.
Bio je već tamo kad je Dalić došao.
„Kaže Zlatko je ušao u svlačionicu. Sam. Bez stožera, bez pomoćnika (što me podsjetilo na čuvenu utakmicu s Ukrajinom).“
Gyan se nasmije. Iskreno.
Pomislio je ono što bi pomislio svaki vrhunski igrač koji je previše toga već vidio:
‘Ovaj neće dugo.’
A onda – nekoliko treninga kasnije – poziv na razgovor. Jedan na jedan. Bez publike. Bez glume autoriteta.
Dalić mu kaže:
„Došao sam ovdje napraviti veliki rezultat. Ti si vođa ove ekipe. Ja ću učiniti sve da se ovdje osjećaš dobro. Od tebe očekujem da zabijaš golove.“
Ništa više. Ništa manje.
Gyan me gleda i kaže:
„U tom trenutku sam shvatio da me prvi put netko ne želi kontrolirati – nego mi vjeruje.“
I tu je razlika koju mnogi nikad ne shvate.
Rezultati su došli. Brzo.
Trofeji. Azijska Liga prvaka. Momčad koja je ponovno disala.
Ali važnije od svega – igrač koji je ponovno osjetio smisao.
I tada mi Gyan, tog prvog dana u Indiji, kaže rečenicu koja mi je ostala urezana dublje od svih taktika i statistika:
„Neki treneri te treniraju. A neki te vrate sebi.“
Danas, kad su Hrvatska i Gana u istoj skupini Svjetskog prvenstva, ova priča ima dodatnu težinu.
Ne zbog rivalstva. Nego zbog istine.
Jer pravi treneri ne grade karijeru na tablama i prezentacijama.
Oni grade ljude.
Oni prepoznaju trenutak kad je igrač izgubljen – i daju mu povjerenje umjesto pritiska.
A povjerenje, kad ga dobije pravi čovjek, uvijek vrati više nego što si dao.
I zato, kad netko pita tko je zapravo Zlatko Dalić, ja se ne sjetim finala, medalja ni kamera.
Sjetim se hotela u Guwahatiju.
Sjetim se Roberta i Saše na recepciji.
I sjetim se kako smo odmah nakon toga upoznali Gyana — i kako je jedan pozdrav otvorio istinu.
To je razina na kojoj se prepoznaju veliki.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....