Zlatko Dalić u stotinu je utakmica Hrvatsku ponovno uveo među svjetsku kremu gdje je bila u doba Miroslava Blaževića, nije samo najdugovječniji nego i daleko najuspješniji izbornik. O tome govore tri medalje – Rusija, Katar, Rotterdam – a dobra mu je i statistika nastupa. Ima 50 pobjeda, 26 remija i 24 poraza, što je 58,7 posto osvojenih bodova, a pritom se četiri velika prolaska na jedanaesterce na Mundijalima računaju kao remiji.
Ćiro Blažević vodio je Vatrene u 72 susreta, skupio 33 pobjede, 24 neodlučena rezultata i 15 poraza, što je 56,9 posto, a jedini još s više od 50 nastupa je Slaven Bilić pod kojim je ekipa odigrala 65 utakmica, s omjerom 42 pobjede, 15 neodlučenih ishoda i samo osam poraza, što je 72,3 posto. No, u to doba igralo se puno češće s malima na čemu je jačan skor, nije bilo toliko ogleda s najjačima, a osim toga Bilić nema ni veliki rezultat, a nije se uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo 2010.
Kako bi reprezentacija koja je imala golemu kvalitetu, a prosječne rezultate, potvrdila sve potencijale, Dalić je prvo napravio atmosferu, pojačao razinu pripadnosti nacionalnoj vrsti, zajedništvo i momčadski duh, vratio je priči o kultu boje koje su pomalo blijedile. Za Rusiju nije morao formirati momčad jer to je bio praktično isti sastav koji je dvije godine ranije igrao na Euru, ali i tada je povukao nekoliko jakih poteza: Lovren i Vida kao stoperi, a ne Ćorluka, Brozović na zadnjem veznom, a Rebić na krilu. To je činilo razliku prema formaciji iz Francuske.
Točno osam godina kasnije Hrvatska je pred sedmim plasmanom na Svjetsko prvenstvo, Dalićevim trećim, njegovim čak petim prolaskom na veliko natjecanje bez pogreške, kroz skupine, lišeno doigravanja, osim kad je tek stigao i spašavao. No, u sportu nikad nije kraj dok si u areni, i nakon što 100 puta vodiš reprezentaciju pred tobom su zadaci kao da si tek počeo. Dalić je na novom iskušenju. Vremena nešto ima.
Utakmica u Pragu ponovno je pokazala da Hrvatskoj trebaju nova lica koja će je učiniti moćnijom, posebice bržom i samim time opasnijom, sposobnom za različite profile igre i protivnika. Ako se to ne dogodi, dogodine nam prijeti repriza Eura u Njemačkoj.
Sa samo dva osvojena boda, s puno nesreće, ali što je za analizu bitnije, bez prave igre, s formacijom 4-3-3 koja se sama prirodno, u svojim najboljim inačicama, bazira na krilima, a bez krila, Vatreni su se lani proveli kao bosi po trnju. U međuvremenu odigrali su odličnu utakmicu s Francuskom u Splitu u četvrtfinalu Lige nacija i dva prava poluvremena s Poljskom u Varšavi prvo i Češkom u Osijeku drugo. Sve ostalo bilo je kako-tako.
Današnja Hrvatska ima i svjetskih klasa i vrsnih igrača, iako ne posjeduje kvalitetu kao 2018. kad je u sastavu bilo šest osvajača i jedan finalist Lige prvaka, međutim u igri nudi premalo dimenzija, pročitana je. Ako ne odigra na maksimumu agresije, duela, trke bez lopte, defenzivne koncentracije i požrtvovnosti, namuče je i slabiji rivali od Češke, ali tako je teško igrati iz nastupa u nastup. To jako troši.
Nekad se može igrati s Marijom Pašalićem na krilu, koji je jako dobar veznjak, ali nije krilo, međutim ako je to stalno, Vatreni su u problemu. Dalić ima kralježnicu momčadi, međutim do Amerike treba pronaći dva-tri brza i moćna igrača. Ništa Hrvatskoj ne treba kao netko poput Viniciusa, Sake, Palmera... Naravno da takvog nemamo jer kad bismo ga imali već bi bio zvijezda reprezentacije, no već i krilo koje nije odlično, ali je dobro, može na boku biti bolje, posebice za određenu vrstu utakmica, od veznjaka koji nema ni brzinu, a često niti prodor jedan na jedan. Bio taj Mario Pašalić ili Majer, Fruk, Baturina...
Hrvatska je top 10 reprezentacija svijeta, i dalje je dio elite, ali ne njezina najužeg nego šireg kruga. A u utakmicama koje dolaze treba prvo potvrditi SP, ali paralelno s time osvježiti i ojačati momčad, do kraja je posložiti i zaokružiti.
Zlatko Dalić napravio je fantastičan posao, kad više ne bi dobio niti jednu utakmicu umirovio bi se kao najuspješniji hrvatski nogometni trener svih vremena, međutim Luka Modrić ne igra za Vatrene sa 40 godina da bi u Ameriku išao samo sudjelovati, kao što to ne zadovoljava ni izbornika, niti bilo koga. Za još jedan veliki rezultat, a to je najmanje četvrtfinale, Hrvatska mora biti najmanje 20 posto jača. Ako to uspije, imat ćemo se čemu nadati, ostane li hrvatsko lice kakvo smo gledali u Pragu, neka nam je Bog na pomoći. Dani preko bare mogli bi biti gorki.
Vatrenima treba još jedna nova dimenzija. Ne želimo da nogometnim čudima Hrvata bude kraj, a da se igra kao u Pragu nedorečeno i jalovo.
Kao što je Dalić u Rusiji lansirao Rebića te tamo imao igru s dva prava krila, Rebić i Perišić, to nam treba u Americi. Pitanje je tko je kadar biti Rebić 2026. godine jer već duže nemamo rješenje na razini koju želimo, no s nekim bi trebalo pokušati. Je li taj Mateo Lisica, je li Marco Pašalić koji nije "raketa", ali jest pravo krilo, je li netko treći, to je na stožeru da riješi. Kako je izbornik već spomenuo Morisa Valinčića kao opciju za desnog braniča, tako vapimo za novim imenom i u ofenzivnom dijelu momčadi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....