Kada se Dominik Livaković u ljeto 2023. preselio iz Zagreba u Istanbul, činilo se da je hrvatska reprezentacija zatvorila jedno pitanje na dulje vrijeme. Golman koji je u Kataru branio kao da nosi oklop, tih, discipliniran, gotovo asketski, djelovao je kao da će godinama biti bez konkurencije. Hrvatska je napokon imala mir - čovjeka koji ne stvara buku, golmana koji ne diže ton ni kad je najteže.
Stasanje, traženje, potvrda. To je u tom periodu bio Livaković. "Onaj" razgovor s Lukom, vjera, podizanje samosvijesti kroz Dinamo te mundijalska katarza i konačna slava. I potvrda kroz transfer koji je zaslužio. Kao, prema mnogima, međustanica do elitnih klubova liga Petice. Ali nogomet ne priznaje nagrade, ne poznaje zahvalnost, ne trpi rutinu.
Livaković ima jasan cilj
A dok je Livaković učio navike Istanbula, odnosno turskog nogometa, kao i temperament Fenerbahçea, u jednom drugom dijelu Europe stasao je njegov prirodni nasljednik - Dominik Kotarski. Dječak iz Zaboka je iz Dinamove škole otišao u Ajax, u svijet u kojem se golman ne čeka - ili jesi ili te nema. U Emmenu je skupljao minute, u PAOK-u sazrio. A negdje između dvije zemlje, dva jezika i dva nogometna mentaliteta postao je refleks koji govori više od riječi. Težak put i isti cilj - traženje potvrde i etabliranje vlastite vrijednosti. Da se usudi, dokazao je, konačno, i ljetnim transferom u Kopenhagen. Tražio je obećanje, a s 25 godina zna da vrijeme radi za njega.
Livaković je, međutim, ostao konstanta. Minimalist u pokretu, racionalan do krajnosti, čovjek koji brani onako kako drugi dišu. Nema kod njega nervoze, nema naglih trzaja, sve je plan, red, metronom. Kad pogriješi, to izgleda gotovo uredno. Kod Kotarskog, sve je suprotno - prvi korak, eksplozija, instinkt. On živi u trenutku, u naponu, u sekundi. Ne kalkulira. I zato ga navijači vole. Zlatko Dalić zna da je između njih dvoje granica tanka, ali jasna. On ne odlučuje po dojmu, nego po miru. Livaković mu je godinama jamčio taj mir - u svakom onom produžetku kad je Hrvatska disala samo kroz njega. On je, zapravo, utjelovljenje ideje da vratar ne mora vikati da bi vodio. Kotarski još čeka da to dokaže. Nema još svoj Brazil ni svoju večer pod svjetlima. Ali ima ono što svaki trener vidi i bez riječi - glad. Onaj instinkt da želi više, brže, odmah. Nema kod njega strepnje pred konkurencijom. Samo ambicija.
Ali osam mjeseci prije Mundijala, sve ovo na velikoj je kušnji. Livaković je, naime, u raskoraku, ali s jasnim ciljem - reprezentacijom. Otišao je iz Fenera u Gironu da bi branio i u formi čekao američki san. No u Gironi zasad opet ne brani. Sedam utakmica odgledao je s klupe. Što, jasno, Daliću stvara problem.
A izazivač je, nakon što je za SN jasno poručio da želi priliku - koju je dobio, ali kontra Gibraltara, kada je samo sudjelovao - u utorak nakon dobrih recenzija danskog uvoda inkasirao četiri komada od dortmundske Borussije u utorak u Ligi prvaka (poraz 2-4), što mu je donijelo ocjenu 4,6 na Sofascoreu.
"Ipak, ovo je prolazna partija. Dosadašnje utakmice dokazuju da je utorak bio prolazna slabost", pišu danski mediji.
Ne treba se plašiti za Kotarskog
I da, ne treba se previše plašiti za Kotarskog. Ali treba razmišljati o Livakoviću i potencijalnom razrješenju u zimskom prijelaznom roku. I suočiti se s pitanjem koje traži odgovor: zaigrati za Gironu i otkloniti mogućnost traženja novog kluba ili već sada sondirati teren za rješenje. Dinamo? Uvijek je opcija, no polako... Konačno, poznavajući ga, teško je zamisliti da je u stanju Gironi reći "ne", pa makar i za jednu minutu na golu. Koju traži i koju zaslužuje. Njegova situacija je, zapravo, jedna od najvećih misterija unutar elitnog kruga nogometnih nacija. Zašto i kako je došao u ovu situaciju, doista je nestvarna disciplina.
A tek kada dobiju minutažu i prostor, onda ćemo moći pričati o lovu i obrani "vatrene" jedinice. Njihova borba, ako se to uopće može nazvati borbom, čista je i mirna. Bez pogleda preko ramena, bez otrova između redaka. Stariji zna da ga mlađi stiže, mlađi zna da ga stariji još uvijek nadmašuje. Vratarsko pitanje u Hrvatskoj zapravo je uvijek bilo dio neke prirodne hijerarhije.
Hrvatska je, uostalom, oduvijek imala golmane koji su više od pozicije. Ladić je bio smirenje, Pletikosa osjećaj, Subašić instinkt, Livaković preciznost. Sada dolazi Kotarski, generacija koja ne nosi teret sjećanja, nego svježinu. Generacija koja ne mora dokazivati da zna braniti, nego da zna čekati. Za Dalića, to je luksuz koji boli. Odnosno, to mora postati luksuz koji boli. A onda ćemo pričati bez stresa o dvije sudbine. Livaković drži sadašnjost, Kotarski diše budućnost. Između njih je pak, Ivušić, koji također u Hajduku čeka kontinuitet reprezentativne razine branjenja. A onda vrijeme i nekoliko odluka koje će doći same.
Nema tu drame ni konačnosti. Odnosno, ne smije je biti. Samo proces. I tu negdje, između rutine i ambicije, leži razlika. Jedan se opet potvrđuje, drugi se i dalje najavljuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....