Matheus Eduardo Alves Da Silva oduševio je izbornika hrvatske U-15 reprezentacije Sretena Ćuka i skaute brojnih klubova u prvom nastupu za Vatrene klince, a bio je i dvostruki strijelac u pobjedi protiv Luksemburga 5:1 na turniru u Ivanić Gradu.
- Pokušavam što više zaštiti sina od javnosti, ali vidim da ne mogu – kazao nam je sa smiješkom nekadašnji napadač Hrvatske Eduardo da Silva.
Sin slavnog oca, htio to Dudu ili ne, zanimljiv je medijima.
- To je tako, ali zato nastojim da ne bude previše na udaru.
Nakon odličnog nastupa u prvom susretu, drugi sa Češkom je preskočio zbog ozljede, a naši su izgubili 4:2. Radi se o stres frakturi zdjelice.
- Iskoristio sam priliku da napravimo pretrage, mjesec dana se žalio na bol u leđima, nekako ju je trpio, ali nije na sto posto. Znate kako je s djecom, želi igrati i reći će da može. Ustanovljeno je kako se bol pojavila zato što je naglo narastao, visok je 182-183 cm, a ima tek 14 godina. Doktor kaže da je to normalno. Kad se vratimo u Brazil proći će vježbe i terapije dok ne prođe.
Dudu ga je doveo iz Brazila, iako nije gledao njegovu premijeru u hrvatskom dresu.
- Skoknuo sam u Italiju gdje mi kćer Lorena studira, mislio sam pogledati drugu i treću utakmicu.
Prvi golovi su na kontu, naslijedio je talent od oca.
- Ponosan sam na njega na svaki način. Matheus je motiviran, obožava nogomet, trenirati i igrati. Nije u tome zbog tate, uopće ga ne forsiram. Puštam ga da uživa u nogometu. Nema privatnog trenera, nema privatne treninge, kao što mnogi imaju. Ja sam igrao nogomet i sve mi je jasno, ako mu sada napunim glavu da mora postati nogometaš, da mora trenirati dodatno izvan kluba, raditi na snazi, na fizici, a on ima tek 14 godina, postoji mogućnost da mu se do sedamnaeste-osamnaeste godine nogomet zgadi. Da mu ga bude pun kufer i jednostavno kaže – neću više trenirati, to me umara, u tome više ne uživam. Volio bih da to napišete jer to je bitno za sve roditelje. Nije dobro raditi pritisak na dijete da mora biti profesionalni sportaš. Neka mu to bude hobi, neka se raduje svakom danu s loptom, u protivnom može puknuti u glavi. Uzimam sebe kao primjer, do 16. godine dok nisam došao u Hrvatsku, nisam ima uvjete kakve ima sada moj sin, niti kakve su imala druga djeca koja su u Hrvatskoj trenirala nogomet, pa sam svejedno uspio. I to bez koordinacije, bez snage, bez privatnih trenera koji bi sa mnom radili na tome. Matheus obožava nogomet, ima žar, strast, motiviran je. Puštam da sam odluči, sve će doći na svoje.
‘Kažu mu deči s kojima igra - ti si Hrvat. Misle da je nadimak Mačeka u duhu hrvatskog jezika. Rekao sam im - pa nije to hrvatski nadimak, više zvuči češki. On sebe jednog dana vidi u Europi, a morat će trenirati kao Ibrahimović ili Van Dijk‘
U Brazilu se radi drugačije nego u Hrvatskoj.
- U Hrvatskoj mnogi roditelji ulažu u djecu, u Brazilu je totalno drugačije, puštaju ih da igraju s loptom i to je to. Barem do 14 godina, a od 15. godine se ipak ulazi u drugačiji sustav, ozbiljnije treninge. Klub Flamengo pozorno prati što radi, ne dopušta mu da ima privatne trenere, iako je on do 13. godine trenirao i mali nogomet.
Želite li da što duže ostane u Brazilu ili biste prihvatili ponudu iz Europe?
- Imam svoju etiku. Dogovorio sam se s Flamengom prije šest mjeseci da će moj sin ostati u tom klubu dok ga god Flamengo bude htio, i tako sve dok ne postane igrač prve momčadi. Ako uspije doći do toga. Matheus je za Flamengo rizičan igrač zato što ima hrvatsku putovnicu koja mu omogućava da u bilo kojem trenutku ode u Europu, bez obzira što ima stipendijski ugovor. Međutim, lijepo smo se dogovorili i to ću poštivati. U Flamengu sada dobro kotira, a oni će odlučiti za godinu ili dvije je li igrač za taj klub. U Brazilu se sve brzo mijenja, ako im dođe bolji ti ideš u drugi plan. Cilj je da stigne do prve momčad Flamenga, jedino ako u tome ne uspije ići će drugdje. Dao sam im sina u ruke, neću ga odvesti u Europu.
Kako ga zovu u Brazilu? Svatko tamo ima nadimak.
- Mačeka. Tako se izgovara. To je od Matheus. Kažu mu dečki s kojima igra - ti si Hrvat. Misle da je to u duhu hrvatskog jezika. Mačeka. Rekao sam im – pa nije to hrvatski nadimak, više zvuči češki.
Kako bi se to pisalo ispravno na portugalskom jeziku?
- Mislim Matcheka.
Je li vas netko iz Dinama pitao da dovedete Matcheku u Maksimir? Bili ste s Modrima u Londonu na gostovanju kod Arsenala na utakmici dva vaša bivša kluba, vjerojatno ste i kasnije imali kontakte?
- Postoje klubovi u Hrvatskoj koji se raspituju, zbog mene Dinamo je u prednosti, jedino ako ga ne bi htio drugi bi došli u obzir. Naravno da su zainteresirani za njega, još od prije, kad je igrao na proljeće za ekipu dijaspore u Vukovaru, ali rekao sam da sam dao riječ Flamengu. To je jedan od najboljih klubova na svijetu za razvoj igrača.
Je li njegova odluka da igra za Hrvatsku definitivna ili bi ga mogao Brazil namamiti? Jesu li iz brazilskog saveza pokazali zanimanje?
- Pustite to... Premlad je, još ne znamo kako će se razvijati, hoće li biti za reprezentaciju. Sretan sam što ne igra zbog tate nego zato što je dobar. Rekao je da je odlučio igrati za Hrvatsku. Podržavam ga. Po meni spada među TOP talente u Brazilu. Sljedeće godine kreće novi ciklus U-15 reprezentacije, mogli bi pokazati interes, ali budući da znaju da igra za Hrvatsku možda ga neće zvati. Kad ne bi igrao za Hrvatsku imao bi sigurno nade da će biti pozvan u brazilsku selekciju. On sebi budućnost jednog dana vidi u Europi.
Eduardo je u menadžerskim vodama...
- Jesam, imam nekoliko mladih igrača u Brazilu, jasno brinem se i o sinu. Polako je počeo shvaćati da želi biti nogometaš, sada više vremena moram biti s njim, trenutačno sam mu i menadžer, i savjetnik, i tata, i prijatelj.
Vidimo po podacima na internetu da ste visoki 177-178 cm, a sin je sa 14 godina već 182-183, na koga raste tako visok?
- Dobro je to pitanje, dragi moj – nasmijao se Eduardo.
- Možda na ženinu stranu, supruga Andrea je visoka, a i njezini roditelji, ali i moji baka i djed su prilično visoki. Nadam se da neće narasti iznad 190 cm, to bi bilo dovoljno za nogomet. Ako se dogodi da bude viši trebat će triput više raditi da bi igrao na najvećoj razini. Morat će dodatno trenirati kao Zlatan Ibrahimović ili Virgil Van Dijk jer to utječe na brzinu. Makar on je brz, s trenutačnom visinom je brz.
U Brazilu igrači nemaju takvu podršku kao u Hrvatskoj.
- Brazil ima 220 milijuna stanovnika, Rio de Janeiro dvadeset milijuna, svaki dan na trening dođe nekoliko novih na probu. Moj sin je treći najstariji u generaciji, svi su ostali već otpali, on preživljava. Igrače mijenjaju kao čarape, dođe bolji i tvoj je – zbogom! Nije tako samo u Flamengu nego i ostalim klubovima. Ako bi mu se dogodilo da se tamo više ne bi razvijao prva opcija bila bi Europa. Zasad je sve pozitivno - zaključuje Eduardo.
U drugom dijelu intervjua za SN, Eduardo je govorio o reprezentaciji Hrvatske, prošlosti i budućnosti, te posebno o dvijema pričama koje su ostale legende. Je li oprostio Niki Kovaču što mu nije ponudio minute na otvorenju Svjetskog prvenstva 2014. protiv Brazila? I bi li Hrvatska stvarno osvojila Euro 2008. da se Eduardo nije ozljedio? Drugi dio razgovora pročitajte uskoro na portalu Sportskih novosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....