Kad je Kristijan Jakić u maniri desnokrilnog driblera izborio poziciju za šut, a onda poentirao lijevom nogom za vodstvo protiv Crne Gore, bilo je jasno da će biti posebno slavljen za rujanski turnus kvalifikacija za Mundijal. To je značilo da će i javnost dignuti palac gore za odluku Zlatka Dalića, koji je u nedostatku odgovarajućeg rješenja za desnog beka odabrao Jakića. Nije bilo prvi put, jer je i u prošloj Ligi nacija Dalić koristio igrača Augsburga i na beku, ali i kao desnog bočnog u sustavu s tri braniča...
Jakić je, po vokaciji, vezni igrač i to defenzivni vezni koji pokriva poziciju ispred posljednje linije. U karijeri je taj reprezentativac igrao i na stoperskim pozicijama, a kojima su odlukama doprinosili njegova snažna konstitucija (184 cm) i odgovornost u igri. U izostanku Stanišića na Farskim Otocima te nepotpunom oporavku Juranovića, Dalić je među kandidatima na raspolaganju odabrao Jakića.
Taj je potez manje improvizacijske naravi nego što je bio prvi put u Portugalu (lani u rujnu) kada je Dalić Jakića postavio na desni bok, a u studenom ga povukao dodatno natrag (na desnog beka) protiv Škotske. Obje utakmice Vatreni su minimalno izgubili (1:2, 0:1), što nije stvar jedne pozicije i igrača, nego jednostavno odraz dinamike igre na tim gostovanjima.
Jakić je sada odigrao kao desni bek protiv Farskih Otoka i inicirao pogodak za teže dosegnutu pobjedu (1:0), da bi još konkretniji bio protiv Crne Gore, sjajnim driblingom za poentiranje i otvaranje suparničkog bunkera. Kako to već ide kod nas, takvi izbori kada se izgube tretiraju se kao "izbornikovi eksperimenti", dok je u slučajevima pobjede sve tretirano "izbornikovom umješnošću".
Načelno gledano, najveći je uteg za jednu momčad, odnosno njihova trenera, kada nema željena pozicijska rješenja. Reprezentacija je drugi "nogomet" u odnosu na klub. Tamo treneri imaju nekoliko izbora za deficite. Prvo je kupiti igrača određene pozicije, drugo "improvizirati" neko izvanredno rješenje od raspoloživog kadra.
Razlika u odnosu na reprezentaciju je da trener u klubu ipak ima vremena u svakodnevnom radu koliko-toliko pripremiti krilo za beka ili veznjaka za stopera te ga uigrati s momčadi. Izbornici to vrijeme nemaju, nego u kratkom roku moraju ukomponirati "rješenje" izvan pozicije. I u ovom simboličnom slučaju Kristijana Jakića vidimo kako to nekad ispadne pozitivno, a nekad negativno, što ovisi i o učinku momčadi, odnosno iskazanim vrijednostima suparnika...
Hrvatska, za razliku od reprezentacija većih zemalja, ima usku bazu iz koje crpi kadrove. I točno je što Dalić kaže, da je problem za Vatrenu perspektivu što se iz HNL konkurencije ta baza kontinuirano smanjuje. Jedan od razloga su stranci, a drugi i pad kvalitete u proizvodnji igrača po klubovima.
Još od Ćire Blaževića bilo je odluka da se "izmisli", primjerice, desni bočni. Dok je u sustavu 3-5-2 lijeva strana s Jarnijem bila optimalno opremljena, na desnoj strani je Blažević improvizirao. Prvo je od desnokrilnog napadača stvorio bočnog, Nikolu Jurčevića, a potom je tu istu poziciju pokrio s centarforom Marijom Stanićem.
Sudbina je hrvatskih izbornika da periodično imaju deficite, pa kad je zaključio karijeru Robert Jarni, dugo se tražilo rješenje za lijevog beka-bočnog. Kad je postao problem desnog beka, s krilne pozicije je vraćen Dario Srna. Na toj poziciji redali su se i Ćorluka, Vida, Jedvaj (i drugi), redom ipak stoperi, dok je nakon početne skepse dijela javnosti desni bek postao Vrsaljko.
Pokazat će se, dok je bio zdrav, jednim od najkvalitetnijih rješenja Vatrene obrane. Nakon njega opet je to mjesto ušlo u fazu različitih izbora, kao i na lijevoj strani, gdje je s temeljno stoperom, Gvardiolom, Dalić imao (i ima dalje?) najviše povjerenja. No, na lijevom beku je Dalić znao koristiti i krilnog igrača, Ivana Perišića, a njegova polivalentnost poslužila je da povremeno pokrije poziciju desnog bočnog, desnog krila... Na pozicijama desnog beka je Dalić iskušavao i stopera Uremovića, krilnog napadača Brekala, kojeg je u nekim utakmicama postavio i u tandemu dvije špice...
Dakako da je dio struke uvijek imao drugačije mišljenje od izbornika, ali to ide u red uobičajenih različitosti taktičkih vizura. Postoje sigurni izbori, kada imate optimalna pozicijska rješenja, kao na primjer već dugo u veznoj liniji. Sve je lakše slagati kad raspolažete igračima tipa Modrić, Rakitić, Kovačić, Brozović, u novije vrijeme i više mlađih kao Sučić, Baturina. Ili kad imate "prave" stopere kao što su Lovren, Vida, Šutalo, Gvardiol, Stanišić, pa Erlić, Ćaleta-Car, Pongračić.
Netko je više dobar, netko je u boljoj formi, zdraviji ili ozlijeđen, ali opet postoji logičan pozicijski izbor. Dalić je u svojoj dugoj vladavini, impozantnih uskoro 8 godina i sto utakmica, pokazao vještinu improvizacije kad je to situacija nalagala. Nekad je bilo dobro, a nekad nije. Nekad je dojam da ne vjeruje puno u one koji bi se mogli razviti kao kvalitetno rješenje, a za što je potrebno strpljenje i trpjeti fazu sazrijevanja.
No, kako živimo u zemlji gdje je takvog strpljenja u deficitu kao i brzine igrača i krilnih rješenja, i gdje sve dojmove nameću goli ishodi, moglo bi se kazati da je upravo rezultat dao za pravo Daliću. I to najuspješniji rezultat od svih izbornika...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....