Miroslav Prkić (26), glavni junak ove naše priče, prošao je kroz Cibalijinu školu nogometa, svlačionice nekoliko hrvatskih klubova (Vukovar 1991, županjski Graničar, antinska Mladost iz najboljih dana, Imotski), a igrao je i za Pöllau, austrijskog četvrtoligaša. Prošloga ljeta, nakon višemjesečnog oporavka od teške traume prednjih križnih ligamenata, ozbiljno je razmišljao o prekidu karijere. Kopačke je već gotovo fijuknuo na tavan, kada je na zaslonu njegova mobitela zabljesnulo - “Nikolas Vitorović”.
- Prijatelju, Bangladeš… Oš il’ neš? - zborio je glas s druge strane “žice”...
Sve ostalo je povijest, Miroslav Prkić prvi je hrvatski nogometaš u povijesti bangladeškog nogometa!
- Nikolas je moj dugogodišnji poznanik s nogometnih terena iz austrijskih dana. Igrao je po kojekuda, jedno vrijeme i u Bangladešu gdje je po završetku igračke započeo trenersku karijeru. Trebao mu je napadač moga profila, nazvao me i sve ostalo je povijest.
Zašto ne polušati
A bangladeški nogomet Prkićeva je budućnost, po slovu potpisanog ugovora najmanje devetomjesečna!
- Nakon prvotne zbunjenosti koja je uslijedila nakon tog poziva, malo sam razmislio i rekao sam sebi: ‘Zašto ne pokušati?’. Nikolas mi je rekao da mogu doći bez ikakvih obveza, vidjeti kako to tamo izgleda, ako mi se ne sviđa okrenuti se na peti i vratiti kući. Odlučio sam prihvatiti izazov, nisam imao baš ništa za izgubiti. Poslali su mi povratnu avionsku kartu i krajem rujna sletio sam u Dhaku.
Glavni grad Bangladeša, smješten na rijeci Burigangi u srcu bengalske delte, jedna je od najmnogoljudnijih svjetskih metropola.
- Dhaka službeno ima oko 12 i pol milijuna stanovnika, ali neslužbeno ih je, s ovima što nisu upisani sigurno i preko 15 milijuna. Dojmovi? Isprva sam ostao šokiran, dosta neuredan grad pun bosonogih ljudi, konfuzan po mnogočemu... Istinski kulturološki šok za mene.
Ali, malo pomalo...
- Prilagodio sam se. Ovdašnji ljudi su me osvojili svojom ljubaznošću, neviđeno su pristojni, puni pažnje, obzira i tolerancije prema meni drugačijem. Malo sam im neobičan, pogotovo u čudu gledaju moju tetovažu, pitaju smiju li ju dodirnuti i tako… Zasad vrlo zgodno iskustvo, nisam još požalio što sam se odvažio na ovu avanturu. Nadam se da i neću.
Odgoda mjesec dana
Možemo malo o nogometu?
- Moj klub zove se Police, novi je prvoligaš. Da, naziv kluba govori sam za sebe, policijski smo klub, klupski predsjednik je visoki policijski dužnosnik. Ne znam hoćemo li zbog toga imati ikakve povlastice, vidjet ćemo kad počne sezona, ha, ha, ha...
Sezona je trebala početi u siječnju, no start joj je pomaknut za mjesec dana.
- Bilo je nekih prijepora oko broja stranaca i još nekih tehničkih pitanja, pa je vodstvo lige odlučilo odgoditi početak prvenstva. Inače, bit će ovo prva profesionalna prvoligaška sezona u povijesti bangladeškog nogometa.
Uvjeti su korektni
O kojemu naš sugovornik još uvijek ne zna mnogo...
- Igrali smo tek dvije provjerne utakmice, čini mi se da je u pitanju razina naše 2. lige. Tehnički nisu dotjerani, ali trče kao navijeni. Tehničku komponentu očekuju od nas stranaca, uz mene su ovdje još dvojica igrača iz Kirgistana, Bugarin Laskov i Nigerijac Onjilo koji je prije pet-šest godina igrao u Crvenoj zvezdi. On mi je partner u vrhu napada. Vidjet ćemo koliko vrijedimo, klupska ambicija je ostanak u ligi.
Nije pristojno zavirivati u tuđi novčanik, ali novinarska znatiželja je jača od bontona; koliko se može zaraditi igrajući u bangladeškom prvoligašu, novaku u ligi?
- Uvjeti su dosta korektni, čak i u hrvatskim okvirima. Znam za neke kolege iz, primjerice, Slavena Belupa i Istre koji igraju i za manje nego što imam ovdje. U njihovu najboljem klubu, Bashundhara Kings mu je ime, to je njihov Dinamo, plaće najboljih igrača kreću se između 15.000 i 20.000 dolara.
S tim da je standard života u Bangladešu izuzetno skroman...
- U prvih mjesec dana potrošio sam nešto malo više od 100 dolara. A ničega mi nije manjkalo. Naprosto, sve je jeftino, prejeftino. Kilogram banana košta oko jedne kune, litra mlijeka također, espresso kava je isto tu negdje, ošišao sam se za 5 kuna, a rikšom navozao za otprilike 50 lipa.
Prkić je kao bonus od kluba dobio i dvije avionske karte za Zagreb. Kao i osobnog kuhara...
- Ovdje je hrana vrlo začinjena i uopće mi ne godi iako sam Slavonac koji je odrastao na kobasici i kulenu. Imamo čovjeka koji kuha nama strancima, na meniju je uglavnom tjestenina i meso. Ali, ne svinjetina.
Sve u svemu...?
- Mogla bi ovo biti nezaboravna avantura.