Hrvatska je malena zemlja, ima nas jedva nešto preko četiri milijuna i to uglavnom - po europskim standardima - siromašnih ljudi. Klubovi rade u očajnim uvjetima, a velika većina djece trenira na neprimjerenim travnjacima pod paskom trenera bez plaće i škole. Zato je logično da nam se svijet divi zbog nevjerojatnih nogometnih dostignuća ogrnutih svjetskim srebrom.
Veliko čistilište
Međutim, logično je - koliko god bili talentirani - i da zbog svih nabrojanih okolnosti ne možemo imati na desetke vrhunskih igrača pa karijere svakoga od njih pratimo s posebnom brigom, jer izostanci mnogih od njih često su nenadoknadivi za reprezentaciju. Stoga se katkad i pretjerano bavimo s onima koji tek trebaju doći i koji bi svojim talentom trebali biti sposobni u budućnosti zadržati Vatrene među desetak najboljih reprezentacija u svijetu. Koliko smo samo njih već sa 16 godina proglašavali “igračima koji će zaludjeti svijet”, koliko je samo njih nestajalo možda i zbog pritiska prevelikih očekivanja čelnika klubova, navijača, medija, roditelja...
A prava je istina daleko od tepanja uz koja su ti mladići odrasli. Oni koji žele uspjeti u nemilosrdnom svijetu nogometa - u kojem milijuni njihovih vršnjaka diljem svijeta životinjski rade kako bi pronašli svoj komadić u Premiershipu ili Serie A - moraju biti svjesni da je put do uspjeha vrlo trnovit i da ovisi o jako puno detalja. I da je jedan od ključnih odabir kluba u kojem bi trebao prestati biti talent, a postati igrač...
Tu ih čeka veliko čistilište, sredine koje ne proživljavaju njihovo odrastanje kao što ga mi proživljavamo, treneri koje nije briga hoće li neki talent postati igrač, nego u glavi ima samo zadani rezultat koji će mu omogućiti potpisivanje novog ugovora.
Vrijeme prilagodbe
Upravo u takvim klubovima trenutačno živi i radi 11 velikih hrvatskih talenata, ili jedna kompletna momčad. Svaki od njih ima svoju nogometnu priču, svaki od njih ima talent koji je gotovo jamčio svjetsku karijeru, ali svaki od njih danas proživljava neizvjesnost koja se nadvila nad njihove karijere, jer u klubovima nemaju adekvatan status nužan da talent preraste u igrača. Nažalost, neki od njih zbog toga nikada neće stići tamo gdje ih je većina stručnjaka vidjela...
Krenemo li u igračku analizu tih 11 talenata (Šemper, Kalaica, L. Šimić, Sosa, Rog, Balić, T. Bašić, Ćorić, Halilović, Davor Lovren i Murić), na prvu ćemo doći do spoznaje da tu uglavnom prevladavaju talenti koji se u svojim matičnim klubovima nisu uspjeli formirati kao igrači, nego su sazrijevanje odučili proći u stranim i daleko jačim klubovima. Uz dakako neusporedivo veće ugovore, ali i odštete bez kojih njihovi matični klubovi ne bi mogli živjeti. Sve je to već priča toliko puta ispričana da je nema smisla iznova ispričati.
Kao što je sasvim jasno da je ukupni broj hrvatskih talenata u inozemstvu daleko veći od ovih 11, ali njih smo izdvojili kako bismo napravili idealnu postavu Hrvatske koja se pomalo zagubila u inozemstvu. Uz naglasak da su Bašić, Ćorić i Šemper tek ljetos promijenili klub pa im moramo dati nekoliko mjeseci za prilagodbu.
Zašto, dakle, najveći hrvatski talenti ne igraju svojim klubovima? Vjerojatno zato što nisu dovoljno dobri, neki će to nadajmo se uskoro promijeniti, a neki, nažalost, neće. A kako god bilo, ti dečki - kao i oni koji im vode karijere - moraju biti svjesni da ih je jako malo napravilo karijere sjedeći na klupi.
I da zimski prijelazni rok svi zajedno dočekaju spremni, jer sezonu bez prave minutaže ne možeš nadoknaditi, posebno ako ti nije prva, a mnogima od njih nije.
Nikola Vlašić je do prije mjesec dana bio u ovoj postavi ‘rezervist’, ali napustio je Everton čim je shvatio da ga trener ponovno vidi na klupi. CSKA nije Everton, ruska liga nije Premiership, ali Vlašić se u Moskvi preporodio.
Everton bez sluha
Dobio je trenera koji ga je odmah prigrlio, dao mu minutažu, ‘njegovo’ mjesto u veznom redu, slobodu na terenu, pravo na dribling, na malo slobode, na pogrešku... Vlašić je potom u četiri utakmice ukupno bio najbolji igrač CSKA, doslovno im je promijenio krvnu sliku momčadi.
Njegov talent nikada nije bio upitan, kao što nije upitno ni da ima klasu za Everton, jer itekako je ima. Međutim, ne možeš je pokazati ako ti trener ne ukaže puno povjerenje i ako ti nije spreman pružiti ruku kada se mladenački malo i zaigraš, jer sa 20 godina moraš biti katkad i zaigran. A Everton za to nije imao ni vremena ni sluha. I zato je odabir kluba u kojem te trener čeka raširenih ruku bio pravi odabir ili jedini ispravan odabir za mladog igrača. Bude li sve u redu, Vlašić će do kraja sezone postati igrač u punom smislu te riječi.
I tada će biti spreman na sve zamke koje ga u profesionalnom nogometu čekaju, a Hrvatska će dobiti igrača koji će u reprezentaciji moći igrati sljedećih deset godina.
Uz puno sreće i pametnog promišljanja može ih dobiti još barem pet-šest, zašto ne i sedam iz idealnog sastava talenata koji su trenutačno u drugom planu. Međutim, prvi korak mora biti traženje kluba i trenera koji će im pružiti ruku. Da bi postali igrači i reprezentativci...
Klubovi su ih ukupno platili više od 34 milijuna eura
ADRIAN ŠEMPER
- stigao bez odštete
BRANIMIR KALAICA
- stigao bez odštete
LORENZO ŠIMIĆ
- 1,2 milijuna eura Hajduku
BORNA SOSA
- 6 milijuna eura Dinamu
MARKO ROG
- 13 milijuna eura Dinamu
ANDRIJA BALIĆ
- 3 milijuna eura Hajduku
TOMA BAŠIĆ
- 5 milijuna eura Hajduku
ANTE ĆORIĆ
- 8 milijuna eura Dinamu
ALEN HALILOVIĆ
- stigao kao slobodan igrač
DAVOR LOVREN
- 750 tisuća eura Dinamu
ROBERT MURIĆ
- stigao kao slobodan igrač
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....