Život je spolno prenosiva i sto posto smrtonosna bolest, padne čovjeku na pamet davni aforizam dok se kroz vijesti o pandemiji probija kao mrtvozornik kroz bojno polje na Verdunu 1916. godine, jučer deset, danas jedanaest, sutra već dvanaest ili trinaest tisuća žrtava, a prava zabava tek počinje. Internet se ne može dogovoriti tko je autor lucidnog zapažanja, književnica Margaret Atwood, komičar Guy Bellamy, možda Woody Allen, a možda nepoznati grafiter, ali će se lako složiti što nam u vremenu vraćanja naših života na tvorničke postavke znači profesionalni sport. Nula, zero, prazan skup.
Kao nogometnom ovisniku koji uživa u rijetkoj privilegiji da na novinskim stranicama gnoji o nogometu i još za to prima plaću, ispočetka mi nije bilo lako prihvatiti novu stvarnost u kojoj profesionalni sport postaje savršeno suvišan. Prije tjedan dana, dok se nogometni biznis mobilizirao za opći rat protiv koronavirusa, tiho sam likovao nad nekim malim pobjedama u rijetkim preostalim džepovima sportskog otpora. Zenit je, recimo, u St. Peterburgu odigrao utakmicu ruske lige pred 33 tisuće gledatelja, a potamanivši više kartona votke navijači su se na tribinama zdravo anarhistički zaje*avali uz refren “svi ćemo umrijeti” ne pokazujući pritom simptome ni Covida-19 niti drugih bolesti osim možda uznapredovalog alkoholizma. U isto vrijeme na drugom kraju kontinenta - prošlo je ispod radara jer riječ je o tek petom, dakle poluprofi natjecateljskom razredu - Notts County je namazao Eastleigh pred 4942 gledatelja na stadionu Meadow Lane u Nottinghamu. ‘That’s the spirit’, kažeš u sebi.
Tako je bilo u subotu, ali do ponedjeljka smo već odustali od ruskih anarhističkih doskočica i britanskog crnog humora, prestrojili se u ratni režim i počeli zadovoljstvo pronalaziti u malim stvarima. Tko bi, primjerice, rekao da repriza utakmice Šibenika i Orijenta na Sportskoj televiziji može biti tako zanimljiva, dramatična i uzbudljiva? Toliko skladnog prelijevanja formacija na očaravajuće kvrgavom terenu, pravi nadrealistički ‘hrkljuš’, pa onda još pobjednički gol duboko u sudačkoj nadoknadi i egzaltirana proslava pobjede onih pedesetak putujućih ‘Red fuckersa’, ima to svojih čari. Ali kako nam je u prirodi da zaziremo od podgrijane juhe, tako su nam se već do četvrtka na glavu popele reprize repriza i sve bi dali za jedan solidan vikend apaurin uživo, nekakav praznik nogometa tipa Leganes vs. Celta ili SPAL vs. Genoa koji u mirnodopskim uvjetima zajamčeno baca u nesvijest nakon 20 minuta, a sada bi zbog njega treperili na rubu kauča.
Ništa od toga. U trenutku dok štrikam ove retke na ekranu uživo ide dvoboj Vitebska i Gorodeye, a premda Željko Vela daje sve od sebe da ovaj praznik bjeloruskog nogometa pred 300 gledatelja učini atraktivnim, podiže glas za oktavu čim igrač uštopa loptu pokušavajući tako gledatelja zadržati budnima, mi znamo da je Vitebsk svijetu važan jedino kao rodno mjesto i važan slikarski motiv Marca Chagalla, kao što znamo i da bjeloruska liga ne odlazi u karantenu isključivo zato što je Aleksander Lukašenko procijenio da opasnost od koronavirusa nije velika, dok je sport od vitalne važnosti za zdravlje nacije. U prenesenom značenju, međutim, Vitebsk vs. Gorodeya jest sve što bi moglo ostati od nogometne sezone 2019./20., a u još crnjem scenariju i od cijele kalendarske godine. Pustinja beskrajna sve dokle ti pogled seže pa i još malo dalje.
U moru popularnih memeova koji vam ovih dana iskaču na WhatsAppu, onaj sa španjolskom znanstvenicom ne cilja na prvoloptački humor nego tjera na razmišljanje. “Dajete nogometašu milijun eura mjesečno, a znanstveniku 1800. Sada želite lijek... Idite kod Cristiana Ronalda i Messija da vam pronađu lijek”, podsjeća nas gospođa da ovaj svijet vapi za ozbiljnim resetom. Nije daleko od istine, iako ciljajući vrhunske sportaše cilja u laku metu budući da su oni kao manekeni pop kulture po defaultu najizloženiji pogledima javnosti. Ipak, za razliku od investicijskih bankara s Wall Streeta naoružanih bolesnim bonusima, za razliku od politički izabranih Putinovih privatizacijskih oligarha ili da skroz pojednostavimo, za razliku od Donalda Trumpa, u Ronaldu i Messiju stotine milijuna ljudi diljem svijeta pronalaze cjepivo protiv sirotinjskog beznađa ili barem tupila svakodnevice. Na planeti nogomet oni su i više od pukog cjepiva u borbi protiv malodušnosti, nešto kao pokretne tiskare novca i dokazani generatori profita.
A profit (u slučaju velikih, turboprofit) odavno je sastavni dio biznis-paketa zvanog profesionalni nogomet. Najljepša igra (i ne samo ona) dovoljno je žilava da preživi koronavirus, ali izostanak profita može biti agens koji će joj presuditi, baciti je 50 godina unazad i dugoročno joj promijeniti reljef. Kako bi konkretno izgledala apokalipsa? Tako što bi prvo nastradali mali, već odgoda Eura 2020. za jednu godinu u tom smislu može razoružati četvrtinu od 55 europskih asocijacija izravno ovisnih o Uefinu namjenskom ili nagradnom novcu.
Kao Uefino ‘flagship’ natjecanje Euro je ovog ljeta organizaciji trebao donijeti prihod od 2,5 milijardi eura. Njegovom kalendarskom selidbom za dvanaest mjeseci u Uefinoj blagajni, kako pokazuju prve projekcije, nastat će krater dubok najmanje 300 milijuna eura. Aleksander Čeferin pristao je izaći u susret klubovima i nacionalnim ligama dati prednost, računajući da će normalizacijom stanja oni alimentirati njegovu organizaciju za izgubljeni novac. To će se možda i dogoditi ako kampanja dočeka svoj regularan kraj, ali sada se već polako pripremamo za ‘plan C’ u kojem nema mjesta niti za Euro, niti za regularan završetak klupske sezone. Nakon toga nema mjesta niti za Čeferinovu alimentaciju jer televizijske kuće ligama i klubovima ne mogu isporučivati obećane novčane tranše za signal s nikad odigranih utakmica, jer niti same više neće moći zaračunavati masne reklamne tarife svim onim kartičarskim kućama i proizvođačima energetskih pića i čipsa koji u prijenosima utakmica pronalaze najbolji prozor za izlaz na veliko tržište.
Prvi nalet krize Uefa će riješiti tako što će dramatično popustiti krajeve priče o financijskom fair playu. Pred drugim naletom može se braniti donacijama jer u novčanim rezervama čuva pola milijarde eura, ali svako neplanirano produženje krize značit će priključenje nogometa kakvog smo dosad poznavali na respirator. S neizvjesnim završetkom...