Transfer Kovačića u Real u ovom se trenutku ne čini kao najpametniji potez

Poput Luke Modrića, Mateo Kovačić je jedan od onih igrača koje baš morate vidjeti uživo na djelu da biste shvatili u čemu je stvar. U njegovoj igri već je na prvi pogled primjetno nešto što je teško dokučiti gledate li ga samo na televiziji, a niti statistički pokazatelji, bez obzira koliko ste vješti u njihovu interpretiranju, tu puno ne pomažu. No obratite li s tribine pozornost na samu pojavu, držanje na terenu s loptom i bez nje, vidjet ćete iskru nogometnog genija.

Igrači koji to imaju u sebi jako su rijetki – ali u Hrvatskoj, eto, imamo ludu sreću da ih se zadnjih godina pojavilo već nekoliko. I dok ih između generacije Bobana i Prosinečkoga sve do Modrića zapravo uopće nije ni bilo, Kovačić, pa Alen Halilović, pa danas Ante Ćorić i Andrija Balić nositelji su tog 'virusa': oni igru vide drugačije od drugih i udaraju loptu drugačije od drugih.

To, međutim, nije nikakva garancija da će ti momci ostvariti karijeru kakvu po svom talentu zaslužuju. Puno je prepreka na putu od 'wunderkinda' do svjetskog igrača i često su baš osjetljive 'biljke' ovakvog tipa podložnije posrtajima od onih čije glavne snage leže u fizičkim ili nekim drugim karakteristikama – poput, recimo, Marka Pjace ili Nikole Vlašića.

Pamtim Kovačića još kao dijete s nenavršenih 17, kad je počinjao igrati za Dinamo. Od samog početka bio mi je jedan od omiljenih igrača – skroman, radišan i silno talentiran, pravi zlatni dečko hrvatskog nogometa, usto i jedan od onih danas sve rjeđih koji su modri dres doživljavali prvenstveno kao čast i privilegiju. Kasnije sam ga gledao uživo i u nastupima za Hrvatsku i svaki bi put dojam uživo bio bitno drugačiji od onoga na televiziji: izbliza je Mateo igrač koji vas naprosto ne može ostaviti ravnodušnim.

No, kad je prelazio s Maksimira na San Siro, prevladavajući dojam bio je – strepnja. Dali su mu 'desetku' upražnjenu odlaskom Wesleya Sneijdera, obasuli komplimentima i lijepim željama, ali nije bio spreman. Sad kad odlazi iz Intera za Real Madrid, strepnja je još veća, jer dojam je da je još manje spreman za još jedan kvantni skok. U oba slučaja odlazio je prije nego što se u prethodnoj sredini uspio profilirati kao stožerni igrač momčadi, što je po svojim kvalitetama trebao biti.

U Dinamu je redovito svirao drugu violinu 'pravoj desetki' Sammiru, što je kočilo njegov razvoj. U Interu, toj prečudnoj i zbrda-zdola skupljenoj ekipi i klubu koji je već godinama vrlo loše vođen, imao je uspona i padova, razdoblja u kojima su se u njega kleli, ali i onih u kojima su ga omalovažavali, no njegov se napredak sveo na 'refule' – povremene sjajne bljeskove u nizu prosječnih ili čak ispodprosječnih nastupa za koje nikad nije bilo posve jasno jesu li bili rezultat 'pokvarene' momčadi ili njegovih vlastitih ograničenja. Ni u hrvatskoj reprezentaciji nije se još etablirao kao starter, nego je još uvijek njen 'dvanaesti igrač' – što nije uopće loše za dečka kojemu je (ne zaboravimo to!) tek 21 godina, iako je indikativno i to da Marcelo Brozović, njegov neusporedivo manje talentirani suigrač iz Dinama i Intera, kod Nike Kovača ima bolji status i to zapravo izgleda sasvim logično uzevši u obzir karakteristike jednog i drugog i njihov doprinos momčadi.

David Amoyal, pomoćnik glasovitog stručnjaka za transfere Gianluce Di Marzia, Kovačića uspoređuje sa sadržajem kofera Marsellusa Wallacea u filmu 'Pakleni šund': svi znamo da je u njemu nešto važno, prekrasno i nesvakidašnje, ali nitko ne zna točno što. Mateo na Bernabeu dolazi u rekordnom transferu za jednog hrvatskog nogometaša, ali u statusu još uvijek neostvarenog potencijala i nedefiniranog igrača. Taj izvanserijski talent, taj blještavi sjaj ipak još slabašne iskre genijalnosti navodi nas na to da u njemu vidimo ono što želimo vidjeti; iz kluba koji je poznat po mnogočemu, ali po razvoju mladih talenata baš i ne, prelazi u najveći na svijetu, onaj koji želi sve i želi to odmah…

Mateo Kovačić možda će jednog dana, možda i uskoro, biti igrač za Real Madrid. Po talentu i karakteristikama to bi definitivno mogao biti. On to, međutim, trenutno nije. Koliko god bilo jasno da Inter nije prava sredina za njega i da treba doći netko tko će ga 'spasiti', je li to baš Real? Problem je dijelom u tome što Kovačić, kao još uvijek vrlo mlad igrač, ima ogromnu tržišnu cijenu koju si malotko može priuštiti – čak ni klubovi Premierlige, poznati po rasipništvu, nisu bili spremni platiti onoliko koliko je Inter tražio.

Drugi – i puno veći – problem je taj što Kovačić još uvijek nema definiranu poziciju. Od onih ranih maksimirskih dana kad je ulazio na krilo, preko Čačićevih stravičnih eksperimenata kad ga je koristio u defenzivnijoj ulozi dok su mu krila igrali Rukavina, Čop, Leko i Peko, Štimčeve ludo hrabre (da ne upotrijebimo neki jači izraz) postavke protiv Srbije kad je 18-godišnjeg mladića u debiju gurnuo na poziciju zadnjeg veznog, lutanja Interovih trenera koji su ga navlačili od izuzetno ofenzivnih do rola nalik na Pirlovu poziciju povučenog razigravača… Nikad nitko s njim nije došao na zelenu granu.

Još uvijek se najrelevantnijom doima ocjena Zvone Bobana, izrečena prilikom Mateova dolaska u Inter, kad ga je definirao kao lijevog ili desnog veznog u sustavima 4-3-3 ili 3-5-2 te dodao: „nije rođeni regista, ali bi to također mogao postati za koju godinu“. Ta godina još uvijek nije došla, a Real Madrid će pod Rafom Benitezom gotovo sigurno igrati 4-2-3-1, jer to je formacija koju trener forsira cijele svoje karijere. Španjolski novinari sada Realovo pojačanje po načinu igre uspoređuju s Andresom Iniestom, što je možda u skladu s razvojem događaja zadnjih godina po kojemu Kraljevski klub po nekim elementima stila sve više oponaša Barcu, ali – gdje bi Iniesta igrao u sustavu 4-2-3-1?

Sasvim je jasno da Kovačić u Real dolazi kao rezerva – ali rezerva kome? Kroosu ili Modriću u povučenoj veznoj ulozi, Jamesu na isturenijoj, ili čak možda kao alternacija krilnim megazvijezdama kad budu ozlijeđene ili ih bude potrebno odmarati? Za razliku od Modrića, primjerice, on je igrač kojemu je potreban prostor da bi pokazao sve što zna. Okretan, lakih nogu i odličnog ubrzanja s loptom, bio je jedan od najjačih driblera u Italiji, ali s izraženim slabostima poput šuta i igre u zraku. Mateova visoka cijena predstavljala je izazov za Florentina Pereza, jer Real Madrid mora uvijek iznova dokazivati svoju moć šefovanjem na tržištu, ali koliko mu taj igrač trenutno može biti od koristi? Potencijal je ogroman, ali sam potencijal ga neće daleko dovesti na Bernabeuu; na samom vrhu nogometnog Olimpa nema vremena ni strpljenja za razvoj ni dugoročne planove – ili jesi ili nisi.

A Mateo, uz sav svoj nevjerojatni talent trenutno – nije. Naravno, igrač njegovih mogućnosti mogao bi svakog časa 'eksplodirati', ali koliko će prilika dobiti za to? Transfer u Real Madrid prilika je života i držimo mu palčeve da je iskoristi, ali u ovom se trenutku ne doima kao najpametniji potez.