Mladi riječki gastarbajter Franjo Ivanović na mala je vrata stigao u Rijeku. Za razliku od još jednog “Nijemca”, Marca Pašalića, za kojeg se u Hrvatskoj već znalo kao člana mlade hrvatske nogometne reprezentacije i igrača za kojeg su se otimali i neki znatno veći, bogatiji klubovi od Rijeke, Ivanović je stigao kao igrač iza čijeg je imena bilo nekoliko upitnika. Ubrzo su upitnike zamijenili uskličnici, Ivanović je već u uzvratu 2. pretkola Konferencijske lige prošle sezone protiv kosovskog Dukagjinija, u prvoj utakmici za Rijeku koju je počeo od prve minute, postigao – hattrick. Riječka publika brzo je prepoznala sve ono dobro u Franji, skromne izjave kada govori o sebi uz visoke, najviše klupske ciljeve i potpuno podređivanje istima uz neumornu, gotovo fanatičnu trku za svakom loptom i beskompromisnim ulaskom glavom tamo gdje većina ne bi išla niti nogom...
Bodrila ga je publika i onda kada mu nije išlo, kada se silno trudio, trčao kilometre i kilometre, no gol ga, posebice u nastavku prošle sezone, nije htio, toliko da je na kraju izgubio i mjesto prvog napadača. Nakon sjajnog ulaska u prvenstvo mladi Ivanović, jer i danas ima još svega 20 godina, očito je “izgorio” u silnoj želji da postigne pogodak i na taj način pomogne momčadi, posebice u borbi za dvostruku krunu. Koji put je to bio pokušaj driblinga više, koji put toliko silovit, koliko i neprecizan udarac, no napadač živi od golova, a neki put se znao i toliko “prekombinirati” uz glavu usmjerenu na loptu da nerijetko nije ni vidio suigrače u boljim pozicijama... Trener Đalović ga je, između ostalih igrača, upravo nakon prvog dvoboja protiv Olimpije, “bocnuo” za tu dozu sebičnosti, toliko svojstvenu pravim napadačima, no Rijeka je snaga kolektiva, a sigurni smo, toga je svjestan i Ivanović, koji je u novu sezonu ušao još bolje nego lani – fantastično.
Nakon asistencije protiv Corvinula krenuli su i pogoci, i to kakvi, jedan ljepši od drugog, kao potvrda individualne kvalitete (Olimpija) i snage kolektiva (Istra) kad mu je Janković, u maniri vrhunskog konobara, servirao gol – na pladnju. I onda, kad je konačno Rujevica dočekala pravog Franju Ivanovića, pomalo neočekivano stigla je i u vrlo kratkom roku realizirana – prodaja.
Htjeli su ga Belgijci (Royal Union St. Gilloise) odmah u svojim redovima, no upravo je Ivanović inzistirao da ostane i pomogne momčadi u utakmici sezone. Trkom, silnom energijom, bespoštednom borbom ili pogotkom – Ivanoviću će biti sasvim svejedno. Ipak, pogodak vrijedan prolaska sigurno bi i njemu bio najdraži gol karijere, no ne treba dvojiti da će ovog puta sigurno gledati i suigrače.
Dobrim dijelom Franjo večeras upravo zbog njih igra posljednju utakmicu u riječkome dresu, od anonimusa do prvog napadača i unosnog transfera priča je vrijedna divljenja, pogodak uz prolaz Franjo bi “budan sanjao”. Dječak zaraznog osmijeha to je i zaslužio, baš kao i nedavne ovacije Rujevice koja je odjekivala u ritmu “Franjo, Franjo”...
Auf wiedersehen!