U ne tako davna vremena, ali koja danas djeluju kao prahistorija, 1980-ih i u počecima 1990-ih, talijanski klubovi su bili carevi prijelaznih rokova. Ekspanzija njihovih najbogatijih poduzetnika u nogometu bila je u punom jeku, a novca za dokazivanje tko je jači, napretek. Ono što nije išlo u skladu s tim glamurom Serie A bili su ljetni nastupi. U njima su talijanski klubovi bilježili vrlo teške prolaze u prvim rundama eurokupova, a djelovalo je prilično neuvjerljivo kada bi treneri velikih klubova Apenina tumačili težinu suparnika i uloga. Pamtimo tada i jednu od maksima trofejnog Fabija Capella, koji je kazao - najvažnija je tablica u svibnju, a ne krajem ljeta...

Tada su prijelazni rokovi još bili u kakvom takvom normalnom slijedu i roku trajanja. Rosteri su se stvarali do početka priprema, s manjom količinom transfera koji bi uslijedili tijekom njih. No, ključno je bilo da se u prvenstvo ulazilo s kadrom koji će trajati barem do zimskog transfernog prozora. Unatoč tom, danas gledano kao vremenu luksuza, treneri su imali dosta složen posao dok su dotjerali ljetnu selekciju do točke da djeluje kao momčad. Prije svega u Italiji, a onda u europskim natjecanjima...

Trenerima treba period da uigraju grupu igrača

Od 1995., kada je donesena presuda Bosman i liberalizirano tržište igrača (pitanje odšteta), ljetni nogometni mjeseci postali su najmanje nogometna priča. Dinamika transfernog perioda dosegla je točke apsurda gledano sa stručne strane, jer treneri pripremaju jedne igrače u pripremama (recimo od 15. lipnja do 2. kolovoza), onda mjesec dana igraju prvenstvo i eurokupove s prijelaznom selekcijom igrača, a nakon 15. rujna, kada praktično završavaju sve lige s mercatom, tek imaju onaj kadar s kojim će funkcionirati barem do zimskog prijelaznog roka.

Tih stotinjak dana je prvi dio izvornog nogometnog funkcioniranja (treninzi, taktičke pripreme i utakmice). U siječnju smo opet u selekcijskoj turbulenciji, doduše s manjom fluktuacijom, ali opet s promjenama u kadru. Što znači da od veljače opet slijedi stotinjak dana nogometnog drila...

Kad je period uigravanja kraći, improvizacija je sve veća

Navedene datume uzeli smo kao pokazatelj HNL zbivanja, iako se stvari slično događaju i u ostalim europskim ligama. Doduše, većinom su im finiši prijelaznog roka 31. kolovoza. No, u svakom slučaju, problem je, pogotovo ljeti, što treneri imaju niz tereta svom radu na koje, realno, malo mogu utjecati. Ne samo zato što s jednom grupom kreću u pripreme, pa počinju prvenstvo s drugačijim kadrom, a nastavljaju ga s trećom verzijom. Trenerima uvijek treba određeni period da jednu grupu igrača homogeniziraju, taktički uigraju i razviju željeni stil igre.

Kako je taj period sve kraći, tako je improvizacija struke sve veća. Uslijed toga nema teorije da u praksi momčadske igre, kako sada pokazuju prvi europski izlasci, budu u rangu željenih prezentacija. Osim što struka nije dobila nužno minimalno vrijeme, problem je što je unutar toga okvira niz igrača koji žele ili im se nudi promjena sredina.

O logičnim stručnim kriterijima vodi se malo računa

Igrači kada čitaju svakog dana kako ih želi bolji i bogatiji klub, lako gube ravnotežu, a napose fokus na aktualne obveze i poslodavca. Drugi igrači koji znaju da dolaze novaci te da će biti u drugom planu nakon toga, iskazuju manje motivacije da se nameću. Trenerima je iznimno teško u tom kontekstu postići i minimalno sistemske uvjete da bi kadar bio spreman za natjecateljski rani iskorak, kako to nameće recimo europsko natjecanje, te napose uvijek velika očekivanja okruženja...

Stvarnost hrvatskog nogometnog okruženja je takva da se malo vodi računa o logičnim stručnim kriterijima. Nemjerljivo je više utjecaja proizvoljnih dojmova, pa nerijetko imamo za posljedice smjene trenera nakon nekoliko kola, nekad i prije starta prvenstva (nakon pripremnog perioda). Slično je i s procjenama igrača, koje se brže otpisuje iako nema logike da se nove članove, ili mlađe uključene iz svog pogona, realno vrednuje nakon mjesec-dva.

Radi ilustracije, do 25. srpnja deset prvoligaša je statusno napustilo 100-tinjak, a angažirano je 128 igrača! Treba imati na umu da do kraja prijelaznog roka ima još 52 dana.

Dugoročnost je svedena na teoriju

Intenzitet fluktuacije kod prvoligaša je visok, a podvedemo li to na drugi i treći rang natjecanja, onda poprima obrise apsurda u masovnosti promjena gotovo pa cijelog rostera. Treneri su pak u kontinuiranom ulazu-izlazu, jer njihovo prilagođavanje posvemašnjoj improvizaciji ne može dati željeni rezultat. Ukoliko još imaju, barem neki, petlju to kazati upravama, tada još i kod otvorenog rezultata, gube poziciju...

Ovoljetni negdje kašljucav, a drugdje već euforičan start natjecateljske sezone, u obje je varijante uglavnom lažna (ili nepotpuna) slika (ne)moći, i kao takva pogrešan temelj za dugoročnije procjene, zaključke i odluke. Nažalost, u nas je pojam dugoročnosti sveden na teoriju, pa prevladava politika kratkoročnosti i generiranje improvizacije. Gdjegod su uzroci u globalnim kretanjima nogometa, podređenog novcu kao nikad do sada.

No, unutarnje slabosti HNL-a i njegovi folklori, sukladno uskoj bazi, samo dodatno osnažuju trend improviziranja. Zato naš nogomet sve slabije iskazuje sposobnost reprodukcije nužne kvalitete i napose generiranje nove energije koja će hraniti strast okruženja, koja je u ozbiljnom iskušenju zbog sve siromašnijeg nogometa na terenu te sve manje uvjerenja da se nešto radi u smjeru promjena te letargije.