Kad je Zvonimir Boban s kompletnim nogometnim ovlastima zasjeo u čelnu fotelju Dinama, dosta je Hajdukovih navijača komentiralo kako bi bilo dobro da tim putem krenu i na Poljudu. I eto, samo je pitanje dana kad će Goran Vučević postati Hajdukova verzija Bobana. Neće Vučević postati predsjednik, ali dobit će kompletne ovlasti, njegova će biti zadnja za sve što se tiče nogometa, od prve momčadi, do akademije.
Boban i Vučević imaju vrlo sličan pogled na nogomet, vidi se da su obojica bili rasni veznjaci (dakako, Bobanova je karijera bila neusporedivo veća). Vučeviću je Barcelona drugi dom, tamo je nogometno odrastao upijajući ideje Johana Cruyffa, a Boban je odavno "inficiran" Barcinim nogometom, kao i njezinom kompletnom filozofijom rada u klubu. Napokon, zato je u Dinamo i doveo Alberta Capellasa, trenera koji je godinama radio u La Masiji.
Boban i Vučević u Dinamu i Hajduku dobili sve ovlasti
Boban i Vučević zato su karakterno potpuno različiti. Boban je vrlo odriješit, čvrst, nema problem ući u konflikt s bilo kime na svijetu, te će gurati svoju viziju ne obazirući se na pritiske medija, navijača, stručnjaka ili nekakve oporbe. Vučević je puno mekaniji, u pravilu bježi od konflikta, a i u prošlosti jako je teško proživljavao napade i kritike, posebno kad bi one u velikoj mjeri bile neutemeljene.
Međutim, i Vučević je s godinama sazrio i očvrsnuo, što je pokazao i u razgovorima koje je posljednjih mjeseci vodio s ljudima koji su na razne načine bili povezani s Hajdukom i predstojećim izborima za Nadzorni odbor. Vučević je već prvog dana postavio jasan uvjet za povratak u klub: struka mora dobiti kompletne ovlasti i dovoljno dug mandat da provede svoje ideje u djelo.
Bio je isprva spreman stati uz Slaven Bilića kao prvog čovjeka Hajduka, ali nakon što je Bilić to odbio, Vučević nije imao problem preuzeti odgovornost. Uz neupitan uvjet da mu se nitko na bilo koji način ne može petljati u posao, baš kao ni Bobanu u Dinamu. Naravno da i Boban i Vučević znaju financijske okvire u kojima mogu djelovati.
Boban je od prvog dana ulaska u Maksimir čvrsto i nemilosrdno uzeo uzde u ruke, a drugo se od njega nije ni očekivalo, drugačije Boban i ne zna raditi. U rekordnom roku "počistio" je svlačionicu, otpisao je 20-ak igrača. Potom je promijenio i skoro kompletnu strukturu akademije i doveo stručnjaka iz La Masije da je preustroji. Netko će reći preko noći, ali oni koji Bobana poznaju znaju da Boban apsolutno nikakve iole važnije odluke ne donosi preko noći, nego ih najprije dugo i duboko promišlja. Realizacija je nakon toga drastično ili barem neuobičajeno brza, jer se ne boji provoditi odluke.
Dinamo za pojačanja 15 milijuna eura, Hajduk 1,5 mil.
Vučevića na Poljudu čeka isti zadatak, ali u bitno drugačijim i težim okolnostima. Boban je imao jasnu viziju kako će i s kim zamijeniti 20-ak igrača koji su već otišli ili tek trebaju otići. Imao je, doduše, manjak vremena - takve se stvari pripremaju barem šest mjeseci, a ne mjesec i pol koliko je imao Boban - ali je znao da raspolaže s budžetom od 15-ak milijuna eura samo za odštete. A i dalje je to manje nego što je dobio samo za Baturinu (fiksnih 17 + 7 bonusa).
Dinamo je do sada već platio 2,5 milijuna eura Istri za Valinčića i Lisicu, Bayernu novih 3,2 milijuna za Vidovića i Vinlofa, Granadi 3 za Villara, a Barci 2 za Domingueza. Potrošio je već preko 10 milijuna, a i dalje je ostavio dovoljno za dovođenje onih najskupljih - za centarfore.
Vučević o takvim odštetama može samo maštati, realno je da na raspolaganju neće imati ni 1,5 milijuna, a kamoli 15. Boban se skupo plaćenih igrača "riješio" nakon dva brza sastanka, stimulirajućih ih s određenom otpremninom, koju su Dinamo mirno može priuštiti. I Hajduk ima sličnih problema, nekoliko jako skupo plaćenih igrača čiji je doprinos na terenu daleko od dobrog. Vučević će ih bez dobre otpremnine teško nagovoriti na sporazumni raskid. I zato Hajdukovi navijači moraju biti svjesni da će Vučević trebati vremena, koliko god dobro radio.
Boban si je mogao priuštiti mlade talente koji su prošli kroz Bayern i Barcelonu, ili dokazanog igrača poput Villara, koji je bio važan igrač Rome, a s 27 godina tek ulazi u punu igračku snagu. Takav spoj igrača dosta je veliko jamstvo za dobru sezonu i unosne transfere koji će uslijediti za koju godinu. Vučević će pojačanja morati potražiti na nižim razinama, za daleko manji novac, s neusporedivo više rizika.
Bobanova su pojačanja u pravilu mlada i vrlo potentna. Vinlof ima 19, Dominguez 20, Vidović i Lisica po 21, Valinčić 22. Varela ima 16, a bit će važan dio momčadi. Meta je i Beljo koji ima 23 godine. Boban želi stvoriti momčad koja će u prosjeku imati 24 godine, modernu, brzu, okomitu i moćnu. Prošlih godina Dinamo je najčešće igrao s postavama koje su prosječno imale najmanje 28 godina, zato i jest toliko njih Boban prekrižio za novu sezonu. Ne možeš biti moderan i moćan bez mladih igrača, a i ne možeš egzistirati u hrvatskom nogometu ako nećeš forsirati mlade igrače zanimljive bogatoj Europi.
Hajduk kreće slagati momčad prekasno
Dok hrvatska javnost tek upoznaje Bobanove nogometne vizije, Vučević je svoje radeći kao sportski direktor u Hajduku odavno prezentirao. I Vučević će inzistirati na što je moguće mlađoj (i jeftinijoj) momčadi. Mnogi su zaboravili kako je Vučević 2015. slagao Hajduk. Doveo je Damira Burića za trenera, ciljano, jer Burić se nije ustručavao gurnuti na teren mlade igrače i stvarati igru.
Hajduk je tog ljeta europske utakmice igrao s momčadi koja je u prosjeku imala danas nezamislivih 20 godina. Balić i Vlašić po 17, Roguljić, Juranović, Toma Bašić, Fran Tudor 18 ili 19... Svi su bili u udarnoj postavi, a Hajduk je s njima prošao do play-offa Europske lige gdje ga je zaustavio češki Liberec.
Vučević je tada imao još manje novca na raspolaganju nego što će imati ovog ljeta. Pa je pronašao Juranovića u trećoj ligi (Dubrava), Ohandzu u drugoj (Sesvete), Tomu Bašića i Frana Tudora u juniorima Zagreba, Kouassija s 18 godina negdje u Africi... Natjerao je Igora Tudora da na pripreme vodi Vlašića i Balića koji su imali po 16 godina. Međutim, nije imao toliko skupih, a u doprinosu nevidljivih igrača u svlačionici. Danas mu je to golem ulog.
Boban je trenera Marija Kovačevića odabrao sam, te pažljivo odabire igrače koji će se uklapati u njegov stil igre. Vučević će Gonzala Garciju zateći u svlačionici, ali dobro znamo da o njemu ima odlično mišljenje, a i vjerojatno je Urugvajac Pulu Splitom zamijenio i uz određeno Vučevićevo odobrenje. Problem je obojice što će mu Vučević teško osigurati igrače kakve bi Garica profilno želio, bez dovoljno novca to ide jako teško. I na sve to Vučević kreće debelo prekasno, jer je srpanj već pred vratima.
Bobanu je stoga u Dinamu situacija daleko lakša nego što će Vučeviću biti u Hajduku. Boban slaže momčad koja će klasom i potencijalom biti daleko iznad Hajdukove, kao što je to bio slučaj i svih prethodnih godina. Vučevićev Hajduk samo može moliti Boga da će Boban i Kovačević krenuti nekim krivim smjerom, što se Dinamu događalo u posljednje tri sezone, ali Hajduk to nije znao iskoristiti.
Boban je - da na kraju sažmemo - odmah krenuo oštro i odlučno u skladu s idejom koju ima, ali i s dobrim financijskim parametrima. I to je jedino normalno, premda će tek vrijeme pokazati i koliko će biti uspješno. Međutim, oni koji ne mogu čvrsto provesti svoje ideje teško će uspješno doći do zacrtanog cilja.
Kao trener Hajduka, Vučević je ‘izgorio‘ brzo
Vučević je svega toga itekako svjestan. U trenerskom mandatu u Hajduku ‘izgorio‘ je u samo mjesec dana, premda mu je momčad igrala sjajno. Mnogi se i danas sjećaju davne 2008. i gostovanja u Maksimiru kada je Hajduk potpuno nadigrao Dinamo te slavio 2:0 u sjajnoj izvedbi napadačkog tandema Nikola Kalinić - Mladen Bartolović. Nažalost, mladi trener Goran Vučević tada nije znao istrpjeti žestoke kritičare, kojima je Hajduk uvijek okružen.
Pet godina kasnije postao je sportski direktor, tada već čvršći nego što je bio kao trener, ali i dalje previše osjetljiv na kritike. Sada se vraća u klub s nikad većim ovlastima, kao i s nikad većom odgovornošću. Vučević je taj koji mora uzeti bič i škare u ruke te napraviti revoluciju sličnu Bobanovoj u Maksimiru. Ne samo zato što je želi, nego zašto što je Hajduk treba, čak i puno više nego što je je trebao Dinamo. Od prve momčadi do akademije...
Komentari (7)