U tridesetak godina reprezentativne intenzivne priče bilo je raznih igrača koji su bili u njegovom i(li) približnom statusu. Ili nisu igrali u klubu, ili su bili i u fazi bez kluba, ali dovoljno kvalitetni da Hrvatskoj budu od koristiti. Dok se “ne snađu”.
Ima igrača, kao što je, primjerice, bio Aljoša Asanović, koji su igrali vrhunski nogomet u reprezentaciji, a bez osobitih odjeka u klupskim pričama. Miroslav Blažević bio je veliki štovatelj njegove nogometne ideje i Asanović je imao poseban status. Sjećamo se da je i Davor Šuker, golgeterska klasa posebne vatrene dimenzije, bio u neugodnom trenutku kad se zbog klupskih neželjenih statusa pripremao sam po parkovima...
Ivan Perišić jedan je od velikana hrvatskog nogometa. U 13 reprezentativnih godina napravio je mnogo važnih stvari za reprezentaciju i to već od starta, kad ga je Slaven Bilić pozvao među Vatrene, a neki su zlurado podvlačili da Splićanin ne može bez svojih Dalmoša.
Vlak veličanja
Kad je Omišanin postao to što je postao, jedan od ponajboljih bočnih igrača u Europi, nema toga koji se nije ukrcao u vlak veličanja moćnog Perišića. Napori geopolitičke geometrije su česti sport u Hrvata, pa se tako i svaki poziv Dinamovom igraču, bez obzira odakle je, zlurado tumačio. I kad bi se neki od osporenih igrača pokazao na visokoj razini (većina), zaboravilo bi se i stalo hvaliti. Veličati. Sve dok ne dođu dani novih prijepora i onda krene blatiti...
Istina je da Ivan Perišić nije više isti onaj koji je impresionirao Europu i baš sve navijače iz Hrvatske. Jedan od razloga jest što je teško stradao prije godinu dana na “običnom “ treningu Tottenhama, u običnoj dinamici kretnji. Perišićeva je ozljeda koljena sama po sebi teška i komplicirana (križni ligament), a unutar tog okvira ozljeda je još teže prirode. Perišić je od gotovo pa ronaldovskog drila treninga, opsesivne brige za tijelo, stvorio moć kojom je dominirao u dresu Intera, Bayerna, Hrvatske.
Euforija okruženja
I zato nije čudno što je takav dril, u pojačanom intenzitetu i ultra motivacijskom pristupu, sebi namijenio u rehabilitacijskom procesu. Operiran 26. rujna prošle godine, Perišić je bitno ubrzao proces oporavka, za kojeg liječnici preporučuju 7-8 mjeseci. Željan da doprinese Hajduku, kojem se zimus vratio uz veliku opću euforiju okruženja, a i da sebe vrati u “normalni pogon”, Perišić se uključio u puni rad već nakon pet mjeseci. Što je u svakom slučaju prerano, bez obzira kako se osjećao. Strukture koljena u takvim slučajevima opsežne rekonstrukcije trebaju nužno vrijeme da zacijele. Iako je u službenoj utakmici zaigrao mjesec dana kasnije, sve je to bilo ad hoc, a što se, uostalom, naziralo po njegovom neuvjerljivom igranju, odnosno, opreznom trku...
Ivan Perišić, kako doznajemo, na treningu reprezentacije djeluje fizički odlično. Što za igrača bez kluba (raskinuo s Hajdukom) može biti čudno, ali ne za igrača koji trenira dopunski kao Perišić. Koliko može tehnički-taktički biti u ritmu? Vidjet će se. No, kako god bilo, u ove dvije utakmice Lige nacija Perišić ne može dohvatiti natjecateljski ritam bez što skorijeg klupskog ritma.
Bio je na korak od potpisa za Como, ali kao i ozljedama opterećeni Varane, navode kroničari, dobio je uvjete koje mora ispuniti za ugovorne realizacije. Perišić na to nije pristao i vjerojatno je to glavni razlog što nije došlo do potpisa.
Rješenje čvora
S obzirom da su gotovo sva europska odredišta zatvorila “tržište”, osim nekoliko njih (primjerice.,Turci imaju rok do 13. rujna), sužava se i izbor za Perišića. No, kao igrač koji ima slobodne “papire”, Perišić može potpisati u više liga. Veliko je pitanje, međutim, koji to klub može platiti njegove uvjete, odnosno nudi kvalitativnu razinu kojoj Perišić očito još stremi, uvjeren da će biti na visini očekivanja.
Nema dvojbe da je svjesno ušao u rizik, a kakav će biti rasplet vidjet će se uskoro. Možda rujanski učinci u vatrenom dresu budu ključni za razrješenje tog čvora. Za Perišića i reprezentaciju.