Mirko Marić, iskusni 29-godišnji napadač, u Rijeku je tijekom prošle zime stigao kao Miškovićev “as iz rukava” kad je u pitanju napad na dvostruku titulu. Ne samo da predsjednik Rijeke nije nikoga prodao u zimskom prijelaznom roku, već je momčad i pojačao.
Prvo konačnim potpisom Lindona Selahija, iznimno bitnog kotačića Sopićeve Rijeke, posebice u 4-1-4-1 sustavu, a onda je iz Monze dogovorio i dolazak nekadašnjeg najboljeg strijelca HNL-a.
Dugačak post
Iste te sezone 2019./20. Čolak je ipak odnio titulu (iako su postigli jednak broj pogodaka, točno 20) jer je proveo najmanje minuta na terenu, manje od Marića i Mije Caktaša, tada vedete splitskog Hajduka.
Trebao je to biti “filmski povratak u HNL” jer opće je poznato da ako netko vraća u “žive” igrače koji su u jednom trenu karijere posrnuli što zbog ozljeda ili nekih drugih stvari, onda to savršeno radi – Rijeka.
Osim toga, Marić je svojim iskustvom i “nosom” za gol trebao pomoći dotad indisponiranom Jorgeu Obregonu i Franji Ivanoviću, mladom napadaču s “dinamitom” u nogama, koji je u prvom dijelu sezone (pre)teško nosio breme prvog napadača momčadi koja pretendira na sam prvenstveni vrh.
To je i razumljivo, bila je to Ivanoviću prva seniorska sezona koju je sjajno počeo pod rukovodstvom trenera Jakirovića, no manjak iskustva, a samim time i realizacije u ključnim trenutcima, Ivanovića je u konačnici koštalo mjesta u udarnoj postavi pod vodstvom Željka Sopića.
I činilo se da će rođeni brat veznjaka Lokomotive i jedan od najskupljih transfera u povijesti Osijeka brzo pronaći svoje pravo mjesto pod riječkim suncem. Naime, već u svojoj prvoj utakmici Marić je ušao s klupe i u 32 minute provedene u igri postigao je treći pogodak protiv Istre 1961 na Rujevici, čime je riješio sve dileme oko pobjednika tog dvoboja.
No, nakon tog pogotka Marićev je post potrajao čak sedam utakmica i to do Rudeša, uvjerljivo najslabije momčadi u ligi, kojoj je Marić poentirao, dok je do svog trećeg, ujedno i posljednjeg ovosezonskog pogotka u dresu Rijeke, stigao u domaćoj pobjedi protiv Gorice krajem travnja. U tom dvoboju upisao je i asistenciju Godi za konačnih 3:0.
Skupio 735 minuta
Tri pogotka i dvije asistencije, koliko je skupio u 15 proljetnih utakmica za Rijeku, naprosto je bilo premalo za visoke, šampionske ambicije koje je Rijeka iskazivala tijekom proljeća, sve do početka svibnja.
Nije da Marić nije dobivao prilike, u 8 od 15 dvoboja čak je i startao, no niti jednom u konačnici nije odigrao jednu cijelu utakmicu iako je skupio 735 minuta na terenu. U onoj revijalnoj, posljednjoj utakmici sezone, nije bio niti u momčadi po odluci trenera Sopića, a bio je to jasan znak da će Marić teško ostati u Rijeci i da očito nije ispunio ono što se od njega, kao iskusnog golgetera, u konačnici i očekivalo.
Tko zna, možda bi sve bilo drugačije da je u prvoj utakmici finala Kupa u Zagrebu realizirao onu matnu situaciju u sudačkoj nadoknadi, možda bi ta prednost bila Rijeci dovoljna za mirniji uzvrat i osvajanje barem (utješnog) jednog trofeja, no očito Mariću i Rijeci nije bilo suđeno, stoga je teško očekivati da ova priča dobije svoj nastavak osim ako se Marić i Rijeka ne nađu negdje “na pola puta” i odluče si pružiti još jednu šansu.