Završen je još jedan maratonski ljetni prijelazni rok u HNL-u, čijem kraju se najviše raduju desetorica trenera jer nemali broj njih je pripreme započeo u jednom sastavu, a sada ima i po desetak i više promjena, što odlazaka starih, što dolazaka novih igrača. Gledano s financijske, bolje reći prihodovne strane klubova, ovo je bio najskromniji transfer period između dvije sezone u zadnjih dosta godina jer nije bilo igrača, koji bi dostigao prodajnu vrijednost ni od pet milijuna eura, a kamoli dvoznamenkastu brojku kao primjerice prošloga ljeta Josip Šutalo (iz Dinama u Ajax za 20 milijuna eura) i Luka Vušković (iz Hajduka u Tottenham za 11 milijuna eura).
Ako je vjerovati neslužbenim podacima, a u njih često ima razloga i sumnjati, najunosniji posao napravila je Rijeka prodajom napadača Franje Ivanovića u belgijski Union Saint Gilloise za četiri milijuna eura, dok je Osijek dobio tri milijuna eura za svog najboljeg igrača Ramona Miereza, koji je prešao u Al Jaziru iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Riječani su i ukupno najviše zaradili jer su još uprihodili 2,5 milijuna za Nediljka Labrovića (Augsburg) i 1,5 milijun za Marka Pjacu (Dinamo).
Najmoćniji i najbogatiji klub lige Dinamo odlučio je sačuvati svoje najbolje igrače, što mu je omogućio i plasman u završnu skupinu Lige prvaka i preko 20 milijuna eura već pospremljenih u blagajnu. Martin Baturina i Petar Sučić naoko su bili najbliži odlasku, ali za Baturinu nije došla dovoljno dobra ponuda (Dinamo tu ide na zaradu od barem 20 milijuna eura), dok je slično bilo i za Sučića. Ostao je i Bruno Petković, što je samo potvrdilo tezu kako je Zagrepčanima u ovom trenutku prioritet rezultat, a ne zarada, što bi trebao biti i jedini pravi sportski pristup, ali nažalost nije jer zapravo svi ostali klubovi HNL-a prvo moraju misliti kako će do novca za redovnu isplatu plaća, a prodaja igrača najčešći je izbor za napuniti blagajnu.
Hajduk je vjerojatno i najbolji primjer za ovakvu tezu jer cijelo ljeto u splitskom klubu najviše se pričalo o tome može li se prodati Rokasa Pukštasa i još pokojeg prvotimca, a pritom zaraditi najmanje 10 milijuna eura prijeko potrebnih za tekuće poslovanje. Na kraju niti je Pukštas prodan (ponuda Parme je navodno išla maksimalno do šest milijuna eura), niti je Hajduk išta ozbiljno zaradio osim 1,2 milijuna eura od odlaska Emira Sahitija u Hamburger SV.
Dojam je da su teška vremena pred splitskim klubom kada su financije u pitanju, ali barem je ostvaren najglamurozniji transfer ljeta, za neke i cijele povijesti lige započete 1992. godine. Slavni Ivan Rakitić, koji je najveće trofeje osvajao u dresu još slavnije Barcelone, odlučio je Saudijsku Arabiju zamijeniti Splitom. Golema je to stvar za Hajduk i cijeli hrvatski klupski nogomet, makar je u isto vrijeme Poljud napustio Ivan Perišić, koji je na zimu dočekan kao spasitelj, a sedam mjeseci kasnije otišao bez da je Hajduku dao išta značajno, ponajprije zbog problema s ozljedom i dugim procesom oporavka.
Što se zarade ostalih klubova tiče, već tradicionalno je Lokomotiva znala naplatiti talente Marina Šotičeka, Nikole Čavline i Lukasa Kačavende, a Šotičekov prijelaz u švicarski Basel s odštetom od tri milijuna eura, smješta ga na diobu drugog mjesta s već spomenutim Mierezom. Dobro je potegnuo i Varaždin s prodajom Jelenića, Lusavca i Postonjskog za skoro dva milijuna eura ukupno, dok je nakon dvije godine teškog posta konačno i Gorica nešto naplatila za Josipa Mitrovića, Antu Mateja Jurića i Nikolu Vujnovića.
Drugo poglavlje priče o ljetnom mercatu su dolasci igrača u 10 hrvatskih prvoligaških klubova. Ako izuzmemo specijalni primjer Ivana Rakitića i njegovog potpisa za Splićane u režiji njegovih kumova i prijatelja s jakom sponzorskom pozadinom, onda opet dolazimo na podjelu Dinamo i svi ostali s pokojim izuzetkom, koji potvrđuje pravilo. Dinamo je jedini hrvatski klub, koji je u mogućnosti isplatiti odštetu za dovođenje igrača, dok su u pokojem rijetkom primjeru to još uspjeli Hajduk i Osijek. Za Rijeku se ne sjećamo kada je zadnji put za nekoga nešto platila, dok za ostale ne treba ni previše govoriti da to uopće mogu. Ostaje za podsjećanje samo onaj primjer iz ljeta 2022. kada je Gorica vještim manevrom od Ajaxa otkupila vratara Dominika Kotarskog za milijun eura, a onda ga odmah prodala grčkom PAOK-u za dva.
Stranci i povratnici
Pri dovođenju zamjetni su trendovi dolazaka stranaca i povrataka igrača koji bi željeli oživjeti karijere na hrvatskim travnjacima ili su već veterani. Pritom je uglavnom očekivano da igrače iz drugih država dovodi Dinamo jer smatra da nema ovdje adekvatnu kvalitetu koja mu treba za Ligu prvaka, ali hoće li Cordoba, Mmaee, Torrente, Mbuku i Oliveras biti baš svi pogođeni, teško se na to kladiti. Osijek je također posegnuo za četiri-pet stranih akvizicija na čelu s bosanskim Austrijancem Jakupovićem i nekoliko Portugalaca, Istra 1961 već tradicionalno dovodi dosta internacionalaca Alavesovom linijom, Hajduk je odštetu platio samo za Abdouliea Sanyanga Bambu iz Gambije, Rijeka je dovela srbijanskog centarfora Komnena Andrića, a Slaven Belupo makedonskog veterana Iliju Nestorovskog s tim da ova zadnja dvojica imaju veliko HNL iskustvo od ranije.
Velikog povratnika u hrvatski nogomet ima i Šibenik u liku Ivana Santinija, u Gorici je to Marko Kolar, u Hajduku su golema očekivanja od 21-godišnjeg Stipe Biuka nakon što je bio u Americi i Španjolskoj, dok su se u Lokomotivu iz inozemstva vratili iskusni Domagoj Antolić i Denis Kolinger. U Varaždin je pak stigao nekad čudesni Dinamov talent Ante Ćorić, ali i Thierry Nevers podrijetlom s Jamajke.
Kad se sve ovo gleda i analizira sa strane uspoređujući s jačim ligama, lako je zaključiti da je metoda pokušaja i pogreške sveprisutna u sportskim politikama hrvatskih klubova, ali da su na to osuđeni po onoj “koliko para, toliko muzike”. Kako je novca sve manje, osim u Dinamu, tako i sve manje ozbiljnih igrača pristiže na hrvatske travnjake. I tako, nažalost, već godinama...