U trenutku kad je Dinamo 14. rujna istrčao na travnjak u Lyonu, modrom svlačionicom odzvanjao je optimizam. Doduše, koji dan ranije u Maksimiru je slavio nabujali Osijek, međutim, taj poraz okarakteriziran je kao jedan od onih koji se kad-tad moraju dogoditi po zakonu velikih brojeva. Uostalom, da je Hodžić pogodio mrežu, a ne gredu, Dinamo ne bi kiksao, čak bi dan kasnije (jer, Rijeka je osvojila samo bod u Vinkovcima) bio poravnat s Riječanima. Taj poraz, također, brzo je i preboljen, jer slijedio je taj Lyon, uoči dvoboja, kao, Dinamova moguća prilika za nešto više od pukog sudjelovanja u Ligi prvaka.
No, te je večeri postalo jasno da dosta toga u modroj momčadi ne štima. Lyon je od samog početka bio nezaustavljiv za Dinamo, Soudanijeva greda i dvadesetak tek nešto boljih minuta, nisu donijeli nikakav optimizam. Već brigu. I najavili da će ovo biti teška jesen za Dinamo. Opet, da će biti tako teška...
U Lyonu je, dakle, počeo Dinamov pad, u Lyonu je bilo jasno da Cico neće biti dugo na Dinamovoj klupi, bilo je samo pitanje hoće li pad biti strmoglav ili će ga nekako u Maksimiru uspjeti zaustaviti. Odgovor smo dobili nekoliko dana kasnije, Dinamo je potpuno razoren na Rujevici, Kranjčar je otišao, pad je strmoglav i traje i dalje.
Od Lyona do Lyona Dinamo je odigrao 13 utakmica, izgubio je četiri (Rijeka, Juventus, dvaput Sevilla), pobijedio sedam puta (uključujući i Kup), dvaput remizirao. Otada su na klupi sjedila trojica trenera, branila dva vratara. Angelo Henriquez zabio je nakon pola godine posta prvenstveni gol, Ćorić je prošao put od “slučaja” s tribine do standardnog igrača, kapetani su bili ili jesu Antolić, Pivarić, Machado, Soudani, Benković... Liga prvaka postala je ‘smetnja’, natjecanje u kojemu rezultatske ambicije više ne postoje, a u HNL je Rijeka pozamašno poodmakla. Kao da su prošle dvije godine, a ne dva mjeseca.
Kad je situacija loša, hvataš se za svaku nadu, pa i za simboliku. Tako se u Maksimiru drže za simboliku Lyona. Ako je s njime sve zlo došlo, možda s njime i ode.