Neobična je nogometna priča Frana Tudora (24). Još je u svibnju bio standardni igrač Hajduka, jedan od kapetana, a mjesecima je na stolu imao i ponudu za novi ugovor. Međutim, nije ga želio potpisati, odlučio je krenuti dalje, završiti svoju poljudsku priču. Kada imaš samo 24 godine, gotovo 140 utakmica za Hajduk, a i tri za Vatrene doista nemaš razloga strahovati za nastavak karijere, jer takav CV otvara vrata svih liga na svijetu.
Nije mladi nogometaš tada mogao ni slutiti da će dočekati studeni u svom rodnom Zagrebu, da će pet mjeseci provesti bez nogometa i kluba. Izgledalo je kao da je nestao, jer u poplavi informacija koje nas zasipaju sa svih strana teško ćete pronaći nešto o Franu Tudoru. Što nas, doduše, nije iznenadilo, jer Tudor je takav bio i kao igrač Hajduka. Nenametljiv i nezamjetan izvan terena.
Što se, dakle, dogodilo s vama? Kako je moguće da igrač s takvom nogometnom biografijom pet mjeseci čeka novi klub?
- Nakon što sam u svibnju i definitivno odbio produžiti ugovor s Hajdukom, ljudi koji brinu o mojoj karijeri krenuli su u brojne razgovore i pregovore. Imao sam pregršt ponuda s europskog istoka, a prednjačili su klubovi iz Poljske i Bugarske. Međutim, nisam želio na istok. Potom me tražio francuski Angers, portuglaski Guimaraes, a onda sam već kupio avionsku kartu za Mallorcu. I tada su mi rekli da je Stuttgart jako zapeo za moj dolazak, a onda se javio i Schalke. Kako je Bundesliga uvijek bila moj prvi izbor, odbio sam Mallorcu, da bi na koncu propao posao sa Schalkeom pa i sa Stuttgartom.
Puno ste klubova odbili?
- Možda je u svemu tome bilo i previše rizika, ali što je tu je, danas se to ne može promijeniti. Ne mislim da sam bio bahat, da sam očekivao previše, nego sam želio što je moguće duže čekati ponudu koja bi me doista oduševila. Mallorca je odličan klub, kao i Angers, ali to su klubovi koje čeka grčevita borba za ostanak, pa sam prednost dao Schalkeu, gdje sam vidio priliku da se borim za vrh.
Očito ste letvicu visoko podigli, jer čekali ste samo klubove iz liga Petice?
- Nije klub iz lige Petica bio moj uvjet, ali svakako sam tražio veći izazov. Možda je moje razmišljanje krivo, ali ne mislim da su Rumunjska ili Poljska korak naprijed u odnosu na Hajduk. I danas sam tog stava i ponovno bih odbio te klubove. Opet, nema žaljenja, nema trauma, ljetošnji prijelazni rok bilo mi je veliko iskustvo više u životu...
Kao slobodan igrač mogli ste potpisati i nakon konca kolovoza? Vi i danas možete potpisati za bilo koji klub?
- I nakon prijelaznog roka nisam stao, nastavio sam razgovore, ali još nije došla ponuda kakvoj se nadam. Znate, nikako ne želim potpisati na tri ili četiri godine negdje gdje bih se kao igrač možda mogao zakopati, a to nisu klubovi koji nude vrhunski novac. Također je teško pronaći klub koji će vas prihvatiti do zime pa pustiti da odete bez odštete. No, svaki dan treniram, osjećam se odlično, mlad sam, siguran sam u sebe i ne dvojim da ću najkasnije u siječnju pronaći klub u kojem ću nastaviti karijeru. Imam neke vrlo izgledne opcije.
Domaćih ponuda niste imali?
- Domaća je opcija bio Osijek, pitali su za mene, ali to sam odmah odbio kao mogućnost. Vidio sam neke tekstove o tome da sam se nudio Rijeci i Osijeku, što je potpuna neistina i nije mi jasno kako ljudima padne na pamet pisati takvo što.
A zašto ostanak na Poljudu nije bio opcija?
- Hajduk je velik i sjajan klub, tamo sam doživio pregršt divnih trenutaka koje ću pamtiti cijeli život, ali Hajduk je i jako turbulentna sredina. Stalne promjene trenera, vodstva i klupske politike izazivaju jako velike stresove za mladog igrača i jednostavno sam procijenio da je bolje otići.
S čime ste konkretno bili nezadovoljni na Poljudu?
- Najviše sa statusom u momčadi, onda i sa svojim napretkom, a mogu reći i s plaćom. Kada sam 2015. godine došao na Poljud potpisao sam stipendijski ugovor za tri i pol tisuće kuna mjesečno. Igrao za B momčad, u sedam ili osam utakmica bio dobar pa je došla odluka da se priključim prvoj momčadi. U njoj sam debitirao kod Vučevića, odmah zabio pogodak i sve mi je izgledalo idilično. U novu sezonu ušao sam s ugovorom vrijednim tri tisuće eura, što je kao bilo nešto, ali važniji od toga bio je dolazak trenera Burića kod kojeg sam se sjajno osjećao. Igrao sam odličan nogomet, mi smo bili dobri kao momčad, bili smo mladi i jako perspektivni. Na proljeće su mi rekli da sam zaslužio bolji ugovor i da ćemo ga potpisati, ali onda je preko noći smijenjen Brbić, pa je otišao Vučević da bi i Burić dobio otkaz.
Nakon toga ste i vi izgubili status prvotimca?
- Odjednom više nisam postojao, kao sam nestao s mape. Rečeno mi je da ću biti jedan od oslonaca momčadi, ali to se nikada nije dogodilo. Bilo mi je to čudno, jer trenirao sam sjajno, osjećao se moćno, a kako sam imao 21 godinu bilo je logično da napredujem i budem bolji. Nažalost, trener Pušnik te sportski direktor Branco očito me nisu doživljavali.
Hajduk se tada odlučio za dovođenje brojnih igrača s dosta velikim ugovorima, mnogo većim od vašeg? Vjerojatno to vama koji ste ih dočekali u svlačionici nije lijepo sjelo?
- Nikako nam nije bilo ugodno, jer znaš da ti igrači imaju velike ugovore i da će odmah u startu biti u prednosti jer netko te ugovore mora opravdati. Igrači poput mene, Juranovića ili Tome Bašića bili smo gurnuti u stranu, iako smo igrali za U-21 selekciju Hrvatske i dali nešto za momčad, a i računalo se da bi klub na nama mogao zaraditi prilikom transfera. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo i ostalo mi je samo šutjeti, raditi i čekati priliku.
Dočekali ste je kada je trener postao Siniša Oreščanin?
- U Hajduku sam se kod Burića najbolje osjećao kao igrač jer sam napravio ogroman skok od igrača iz B momčadi do jednog od glavnih igrača A momčadi. Taj mi se osjećaj vratio kod Oreščanina, kojeg sam poznavao još iz dana u školi Zagreba. Bio je gušt trenirati i igrati...
A ipak ste na ljeto odlučili otići i to niste htjeli promijeniti ni kad se Burić vratio na klupu?
- Imao sam želju, gušt je biti dio momčadi koju vode Oreščanin ili Burić, ali tko će jamčiti da će oni potrajati na klupi? Evo, Hajduk je sada drugi na tablici, a toliko se piše o smjenama i o tome da Burić ne radi dobro. Sve to meni nema smisla i to sigurno nije dobro za Hajduk, jer ne možeš stalno mijenjati i očekivati dobar rezultat. Kažem vam, otišao sam samo zbog toga. Doživljavati poraz kao smak svijeta je doista besmisleno i tako je teško ići naprijed. I meni kao igraču i Hajduku kao klubu.
Kako ste kao igrač Hajduka doživljavali Torcidu?
- Torcida je veliki impuls za svakog igrača Hajduka, ostali klubovi u ligi uglavnom ni nemaju navijače, a igrati utakmice bez podrške publike mora biti jako teško. Najveći je gušt igrati kada iza sebe imaš navijače koji navijaju kao Torcida.
A kada vas ta ista Torcida uhvati nakon loše utakmice pa krene s napadima? Nije li vas to “spuštalo” kao igrača?
- Torcida me nikada nije spuštala kao igrača. Ako igraš za Hajduk moraš se nositi s time da uz sebe uvijek imaš pritisak Torcide. Te prozivke nakon poraza ne smiješ shvaćati preosobno, jer znao sam da oni ne kritiziraju mene kao Frana Tudora, nego mene kao igrača Hajduka. Takve su kritike u meni budile inat i dišpet, pa da u sljedećoj utakmici idem ako treba i glavom na kopačku. Torcida je takva i to poštujem. Međutim, stalne promjene u klubu su nešto što nema veze s Torcidom. Nadam se da ću u karijeri još iza sebe imati navijače kao što je Torcida.
Poljud ste ipak napustili s malo gorčine?
- Nažalost, ne mogu to skriti. Mislim da sam trebao igrati više, da sam Hajduku mogao dati daleko više, a što je najvažnije osjećao sam da trebam i zaslužujem igrati, ali igrali su neki drugi. To je ono što me najviše boli.
A koliko ste u ovom trenutku blizu tog novog kluba?
- Reći ću vam da nisam daleko, a siguran sam da ću najkasnije u siječnju biti u novom klubu.
Sve drugo bio bi grijeh, jer Fran Tudor tek treba odigrati svoje najbolje utakmice u životu...