U Maksimiru je toga 13, svibnja 1990. bilo nekoliko tisuća Delija, a osim Željka Ražnatovića Arkana koji je na klupi Zvezde imao pištolj, na južnoj tribini je bio i sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić.
“Gledajte, uvijek smo mi bili spremni na tučnjavu u Zagrebu, ali ovo je bilo nešto drugačije”, mnogo godina kasnije je za jedan medij izjavio Vučić.
Dva dana nakon utakmice u Maksimiru novinar tadašnjeg Sport Magazina Dražen Beraković otputovao je u Beograd na intervju s jednim od vođa Delija. Tada je uspio saznati da maksimirska priča ipak nije bila slučajna ili isprovocirana, već očito dogovorena, vjerojatno na nekim političkim platformama u Beogradu.
Jedan od vođa Delija istakao je kako su slutili da se u Zagrebu nešto sprema, naime da im je bilo čudno što ih, prvi put, nitko nije selektirao van iz vlaka u Vinkovcima, kao što je bila praksa ranije, a također nije bilo niti prave kontrole kad je vlak stao na Borongaju. Također, naveo je kako ne pamti da se toliki broj zvezdaša uputio na utakmicu s Dinamom.
Nadalje događaji na toj utakmici pokazali su neučinkovitost milicije prema gostujućim navijačima koji su započeli demoliranje stadiona u Maksimiru i brutalnu reakciju prema domaćim navijačima koji su krenuli u obranu svoga stadiona i grada.
Neki izvori tvrdili su da je to ipak bio samo huliganski sukob koji se dogodio zahvaljujući neorganiziranosti tadašnjeg vodstva zagrebačke policije, jer nisu reagirali na male - početne čarke, koje su pustili da se događaju dobrih 15 do 20 minuta, što je bilo dovoljno da se dogodi eskalacija nasilja. Ti izvori kažu da tadašnja milicija bila u raspadu.
Međutim, taj razgovor koji je obavio tadašnji novinar Sport Magazina u Beogradu s jednom od glavnih ljudi Delija pokazuje da događaji ipak nisu bili spontani, a uostalom, milicija nije izgledala da je bila u raspadu jer su Zvezdine navijače čuvali kao oko u glavi, dok su Dinamove mlatili gdje god su stigli.