'Uloga Štimčeva pomoćnika je zasad dobra, ali jednog dana želim biti prvi trener!'

Alen Bokšić rijetko se pojavljuje u medijima iako je duhovit i zanimljiv sugovornik. Reći će vam “uvijek sam izbjegavao petljati se u neke stvari, nemojte me sada uvlačiti”, no to su neke priče iz nogometne politike, ali po mnogim pitanjima bio je vrlo konkretan. Razgovarali smo u Zagrebu, u hotelu As. Pet mjeseci je prošlo od inauguracije Štimčeva stožera, misli li da je pogodio s ulaskom u njega?

- Normalno da mi je drago. Lijepo je kad se vratiš tamo kamo pripadaš. Godinama sam bio izvan nogometa zbog nekakvih svojih razloga, možda i zato što nije bila adekvatna situacija da se aktiviram. Kad me Igor pitao bih li htio ući s njim u tu avanturu, jasno da sam prihvatio. Danas sam vrlo zadovoljan jer imamo čak razloga biti i ponosni na ovo što smo napravili jer ostvarili smo sve planove koje smo si zacrtali. Isto tako svjesni smo da u sljedećih šest susreta ne smijemo upasti u zamku da smo dosad napravili nešto veliko. Uradili smo samo ono što je normalno, veliki posao bit će tek kad se plasiramo u Brazil.

Je li se javila želja da postanete glavni trener nakon što ste pobliže vidjeli kako to izgleda uz teren?

- Meni ova uloga sada savršeno odgovara. Jasno da jednog dana želim biti prvi trener, ali kad osjetim trenutak da to mogu. To je jako kompleksno zanimanje, ti moraš imati odnos s igračima, navijačima, medijima, upravom, sve to ukomponirati, uuu, treba biti genijalac! Mislim da ovoga časa nisam spreman za to, hoću li biti za koju godinu, pokazat će vrijeme. Nadam se da ću uspjeti u tome.

Svaku generaciju uspoređujemo s vašom koja je vrhunac doživjela broncom na SP-u 1998. godine. Što ovoj nedostaje da bi bila tako dobra i uspješna?

- Ne vidim da nešto nedostaje. Imamo super momčad, dovoljno talenta, iskustva i kvalitete da se možemo nositi sa svima. Na Euru je Hrvatska ispala u skupini, ali od Italije i Španjolske koje su došle u finale, a niti jedni niti drugi nisu nas nadigrali. Znači, ne fali nam ništa, možda jedino malo sreće u odlučujućim trenucima, valjda ćemo je buduće imati za mrvicu više.

Treba li nam više sigurnosti i samopouzdanja u takvim odlučujućim dvobojima?

- Ne, mi smo svjesni da možemo igrati protiv bilo koga. Kad smo pravi, zdravi i svi na raspolaganju, a motiv nikad nije bio upitan, kadri smo se nositi sa svakim suparnikom.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!