Na kraju smo pobijedili Senegal, može se na nategnuti način konstatirati da je to i zasluženo. Međutim, pobjeda isposlovana u finišu utakmice ipak na temelju sveukupne igre nije bila ohrabrujuća, već bi prije trebala djelovati upozoravajuće.
U našoj igri bilo je premalo dobrih detalja da bi Zlatko Dalić i svi s njim bili zadovoljni.
Prema onome što su naši reprezentativci pokazali u prvom poluvremenu, nije bilo dobro. Klapa Luke Modrića djelovala je umrtvljeno, i to što su imali dvaput veći posjed lopte ne znali baš ništa, jer su tu prednost ostvarivali na našoj polovici terena s brojnim kratkim, pa i povratnim dodavanjima. U obrani nismo imali sigurnost (svaka čas Danijelu Subašiću), u manevru se s loptom previše čačkalo, a u napadu baš ništa.
Radi se o tome da su manjkali proboji po bokovima, i to zato što su Senegalci jako dobro, kompaktno provodili defenzivnu komponentu. Naša dva bočna igrača Perišić i Rebić nisu bila u stanju naći se u povoljnoj poziciji, ono jedan na jedan u odnosu na bekove Senegalaca, pa automatski nije bilo ni pravih ubačaja za realizaciju.
Zaista, bez obzira na to što se nešto bolje igralo u nastavku, ima razloga za zabrinutost, u prvom redu zbog sporosti u protoku lopte. A činjenica da su naši igrači umorni od priprema apsolutno ne stoji, jer je izbornik Zlatko Dalić ponavljao kako neće biti nabijanja kondicije nego da će se provoditi relaksacijski treninzi. Ono što baš nije valjalo, to je činjenica da je težište igre sve do posljednjih pola sata bilo bliže našoj obrani (Rakitić je dolazio na poziciju između dva stopera) nego napadačkoj liniji.
Što se tiče igre Senegalaca, oni su pokazali kako se brzo i jednostavno razvijaju napadi.
