Naime, Butina je bio pravi nasljednik Dražena Ladića, igrača rekordera po broju nastupa za Modre, bio je baš to, više od vratara, persona i izvan travnjaka, kapetan. Njegovim odlaskom krenulo je lutanje. Prve sezone mijenjali su se na crti Turina, Šarlija i Jozić, nije se znalo tko je prvi, tko drugi, tko treći vratar.
Dok su se oni mijenjali, stigao je i Vladimir Vasilj, no ni on se nije zadržao dulje od sezone. Zatim se vratio Turina, počeo 'nicati' Lončarić, međutim, već tada pojavile su se priče o njegovu nesportskom životu. 'Najveći talent u Dinamovoj povijesti', kako su mu tepali, mučio je muku i s ozljedama, velika karijera bivala je sve upitnijom. Pa je preko noći došao Georg Koch, zbog čega su Turina i Lončarić bili nezadovoljni pa su 'za nagradu' ranije napustili pripreme u Austriji.
Ipak, dovođenje Kocha pokazalo se odličnim potezom, bez obzira što je neobjašnjivo primio nekoliko golova iz velikih udaljenosti, pa se pričalo i da ima problema s vidom. Ali bio je vođa, zamalo i novi kapetan, obožavali su ga i navijači.
No, kako je došao, tako je preko noći i otišao a vratio se Butina. Koji je bio dobar, ali ipak se bližio kraj karijere i u Maksimiru su čekali trenutak da opet ustoliče Lončarića. Što se i dogodilo nakon remija u Tiraspolu. No, kad se ozlijedio Lončarić, Kelava je stao na vrata i do danas je nedodirljiv.
Osim spomenutih vratara u Maksimiru su u zadnjih 10 godina branili ili na klupi sjedili i Skender, Vranjić, Picak, Kahlina, Zelenika, Vidaković i Mitrović, međutim, bez dubljeg traga (zasad). Poražavajući je podatak za Dinamo da nakon Butinina opraštanja od reprezentacije 2006. nijedan Modri vratar nije ubilježio niti jedan reprezentativni nastup u službenoj utakmici!
Dakle, već gotovo sedam godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....