Pišem knjigu, imam već i naslov - ‘Istina o našim lažima i laž o našim istinama’. Bit će to interesantna, moja, autentična priča, s puno pikantnih detalja. Trebam samo zažmiriti, prisjetiti se, staviti datum.
Dok sjedimo u hotelu Amabilis u Selcu, blizu kojeg, u Novom Vinodolskom, Davor Šuker ima kuću, ovaj megapoznati bivši nogometaš, globalno popularan, a sada u vrućoj fotelji predsjednika HNS-a, djeluje posve opušteno. Teški dani u Rusiji su prošli, euforija i slavlje su završili, a Šuker je od čovjeka kojeg su možda najviše napadali i mediji i dio sportske javnosti ponovo postao “onaj stari”, čovjek koji ima velike zasluge u stvaranju srebrne generacije i čovjek koji je oduševljavao naciju kao najbolji strijelac hrvatske reprezentacije svih vremena.
Najprije ga pitamo što sada kada su mnoge zvijezde najavile oproštaj od reprezentacije.
- Ništa se nije dogodilo. Malo mi je krivo što sa svima još nismo razgovarali, a Zlatko Dalić će otići u Torino i pričati s Mandžukićem. Ako zabija golove za Juventus i očigledno je u dobroj formi, mogao bi valjda, ako nam zatreba, odigrati bar jednu utakmicu. Zamislite da nam se ozlijedi nekoliko igrača, a da se igra utakmica koja odlučuje o odlasku na Europsko prvenstvo i Mandže nema - odgovara.
Šuker kaže da je postalo “moderno to opraštanje preko Instagrama”, ali da još sve nije gotovo.
- Žao mi je i Subašića, pogotovo zato što su neki postavljali pitanje je li bio ozlijeđen u zadnjoj utakmici. To mi je gadljivo, kao što mi je ružno što se pričalo da smo mi ‘98. prodali utakmicu. Molim ljude koji zaista vole nogomet da na takav način ne gledaju na sport - apelira Šuker.
O svemu što se o njemu pisalo posljednjih mjeseci, od osporavanja do dizanja u nebesa, kaže, pravdati se ne želi nikome. S ponosom ističe da se hrvatski nogomet samofinancira i da je u šest godina dosadašnjeg mandata stvorio uvjete da se nikoga ni za što ne mora moliti.
- Idemo samo iskoristiti ovaj pozitivni trend, ovaj ogromni uspjeh, novca ima i za nacionalni stadion, i sada se okrenimo budućnosti - kaže. Šuker je uspio produljiti i ugovor s Nikeom, potpisuje se i ugovor s Croatia Airlinesom, a u planu su brojni novi ugovori s hrvatskim tvrtkama koje žele sudjelovati u projektu afirmacije hrvatskog nogometa.
Nakon svih ovih turbulentnih mjeseci i svega što se događalo, kako se osjećate?
- Zdravo sam iscrpljen, a ozračje je pozitivno, kao što i treba biti među uspješnima. Svi smo bili u transu, cijela ta naša nogometna ekspedicija i cijela Hrvatska, ali i cijeli svijet koji je volio Hrvatsku i želio je vidjeti na tronu. Sada kad hodam po svijetu, svi mi čestitaju i to je pobjeda jedne, možda male naše Hrvatske, ali svjetske, sada već nogometne velesile. To me čini ponosnim i daje mi vjeru. Imamo najbolje igrače na svijetu, imamo drugu reprezentaciju na svijetu. Velika je to stvar, ogromna.
Nogomet je, kao i HNS, bio na meti žestokih kritika, a nakon ovih uspjeha većina je euforična i vjeruju da je nogomet nešto najbolje što imamo?
- Moram biti kritičan prema novinarima. Živio sam u Španjolskoj, Engleskoj i Njemačkoj i vidio, naravno, kako se mediji i tamo odnose, ali mislim da je kod nas novinarstvo podbacilo. Svaka medalja ima dvije strane, naravno. Nitko i ništa nije idealno. Ali ako se dovoljno dugo mediji fokusiraju samo na jednu stranu te medalje, onda ona druga, dobra, sjajna nikako ne može doći do izražaja, zar ne? Bilo bi bolje da je nogomet imao bolju potporu i u medijima, manje otrovnih strelica, manje poruka navijačkih skupina, sve bi to bolje izgledalo. Ne smijemo dopustiti da navijačke skupine, bilo čije i bilo kakve, postanu element populizma. Često me znaju pitati zašto ne dajem intervjue i ne razgovaram s hrvatskim novinarima. Vidite, samo je jedna velika televizija u udarnom terminu, po ne znam koliko puta, poslala poruku jedne agresivne i prilično anarhističke navijačke skupine. Zašto to? A HNS jedini, što se tiče nogometa, dobro radi svoj posao. Ne želim biti ni najpametniji, ni najzaslužniji, nego samo raditi svoj posao. Da je istina sve ono što je napisano o hrvatskom nogometu, mi bismo trebali biti ne 200. ili već 213. na svijetu, a drugi smo.
Dakle, mislite da HNS može biti primjer drugim savezima?
- Pazite, ono što je nama donijelo uspjeh je profesionalizam. Od svakog čovjeka koji radi u administraciji HNS-a do, naravno, selektorova tima, njega samog, do igrača koji su profesionalci par excellence. Volio bih kada bi svi savezi bili kao HNS. Nogomet je postao gladijatorski sport u kojem greške nisu dozvoljene i svaki vijak u tom stroju mora biti na najvišoj mogućoj razini.
Zašto ste tako kritični baš prema novinarima?
- Mislim da se nije dobro pratio nogomet, stvaralo se negativno ozračje. Ježim se kada se u novinama kao najvažnije postavlja pitanje kolika je tržišna vrijednost jednog ili drugog kluba. To kod nas ne pije vodu, domaća ekonomija ne prati naš nogomet, koji je, vidite i sami, postao globalna industrija. I kako se uopće može jednu Hrvatsku uspoređivati s Njemačkom? Tamo ili u Španjolskoj to pitanje ima smisla jer se ulaže silan novac.
Ali svagdje novinari pišu kritično i o igračima i o onima koji vode klubove i saveze. Zašto vas to toliko smeta?
- Ne trebaju novinari o meni pisati lijepe stvari, neka budu kritični, ali nismo ni kroz medije pomogli nogometu, baš nimalo. Evo vam primjera HRT-a, koji je imao sve moguće programe, a sada nema ništa. Kada sam za sitan novac htio dati prava za prijenos naših utakmica, napali su me iz svih mogućih oružja. ‘Šukerov HNS’, ‘Šukerova televizija’, govorili su. A sada je Nova TV elegantno i gospodski, plativši to, preuzela, a nitko se s HRT-a nije oglasio i rekao zašto su izgubili prava. Da se mene slušalo, bilo bi potpuno drukčije, imali bi sve, ovako je javna televizija ostala samo sa skijanjem. Sve su to razlozi zbog kojih nisam u medijima, jer ne mogu u dva, tri članka objasniti svu politiku HNS-a, primjerice, zašto s Hajdukom nismo u ‘dobrim odnosima’. Vidjeli ste, ni onaj milijun nisu htjeli uzeti.
U posljednje vrijeme i vi ste bili na meti novinarskih napisa?
- Reći ću nešto zbog čega me neki neće voljeti, ali novinarstvo u Hrvatskoj radi samo na razvaljivanju ljudi, pogotovo uspješnih, nalazeći sugovornike koji žele podmetati noge. Mogu vam naći petsto primjera. Sve što krene preko novina, ne završi dobro, zapamtite. Nema kolektivnog uspjeha bez pojedinačnih uspjeha. U Rusiji je pobijedio tim, ali tim izvanserijskih individualaca.
Mogu li se naši klubovi uspoređivati s velikim, svjetskim?
- Pa kako se Dinamo može uspoređivati s Bayernom ili Barcelonom? Ali, moramo tome težiti, pokušati biti bolji svaki dan sve više. U Europi je nogomet jedan od rijetkih rastućih biznisa, a drugo je pitanje slijedimo li i mi to, jesmo li u sve ušli sa srcem i pravom infrastrukturom. Na sreću, postoje primjeri da se i kod nas može ići naprijed, vidjeli ste Rijeku, Osijek, dakle, može se i u ovoj krizi. Nogomet je čudo. Povukli smo i europska sredstva. Od naše države dobivamo nešto simbolično, ali to je u redu. Mi se samofinanciramo i to smatram svojim velikim uspjehom. I smatram da se zbog toga ne trebam nikome opravdavati. Sve što smo dobili od Uefe, Fifea, europskih i svjetskih prvenstava, ulagali smo u mlade, a devedeset i pet posto igrača koji su bili na europskom i svjetskom prvenstvu prošli su te selekcije. Pitam: koja je alternativa? Nema je.
Zašto se politika toliko miješa u nogomet, je li tako i u svijetu?
- Nije tako svagdje. Kod nas još vlada mantra ‘starih vremena’, kad je politika bila vlasnik ljudskih duša i kapitala. Rekao sam - mi smo profesionalci, radimo što najbolje znamo i umijemo i sada je iza nas konkretan uspjeh. Ne želimo biti moneta za potkusurivanje u bilo kojoj političkoj igri. Ne može nama jedan saborski zastupnik na aerodromu, kada smo se vraćali sa Svjetskog prvenstva, gledati tko je ušao ili izašao iz našeg zrakoplova.